Oboljenje vena jako je prošireno u suvremenoj populaciji. Prema statistikama iz zemalja EU između 25-50% populacije ima poteškoće sa raznim oblicima venske insuficijencije donjih ekstremiteta što je veliki zdravstveno-ekonomski problem i predstavlja veliko opterećenje za budžet zdravstvenog osiguranja. Diskretne promjene venskog sistema nalazimo u 25-50% populacije; 10-15% populacije ima znatno proširene vene - varikozitete; 5-15% ima jako izražene varikozne promjene, a 1-4% i ulcerozne promjene. Muškarci su znatno manje pogođeni ovim promjenama nego žene. Omjer oboljelih muškaraca prema oboljelim ženama iznosi 1:5. Početni problemi kod venske insuficijencije su minimalni te im se ne obraća dovoljna pažnja, odnosno bivaju tretirani neadekvatno ili pak nekorektno, što onda u starijoj životnoj dobi dovodi i do raznih komplikacija. Ako se venski problemi pravilno procjene i tretiraju, simptomi se mogu uspješno riješiti i u mnogim slučajevima sa dobrim dugogodišnjim rezultatima. Glavni faktori rizika za pojavu proširenih vena su: dob bolesnika, nasljedni faktor, ženski spol, trudnoća, profesija, način životnog ponašanja - dugotrajno sjedenje, debljina te još neki drugi faktori kao npr. kontracepcijske pilule, posebno visok rast uz asteničnu konstituciju, statički problemi - spuštena stopala i dr. Kad govorimo venskoj insuficijenciji moramo razlikovati primarnu od sekundarne. Primarna venska insuficijencija može se javiti u dubokom kao i u površinskom venskom sistemu, a uzrok joj je u inkompetenciji valvularnog aparata, te slabosti stjenke vena. Primarnu duboku vensku insuficijenciju treba dobro razlikovati od sekundarne budući da primarnu možemo u nekim slučajevima i uspješno kirurški tretirati rekonstruktivnim zahvatima zalistaka. Klinički razlikujemo više tipova proširenih vena kao npr. teleangiektazije, retikularne varikozne vene, trunkalne varikozitete velike i male safene, akcesorne trunkalne varikozitete, inkompetentne perforatne vene, recidivne varikoze, venozne perle i druge manje prisutne. Teleangiektazije se obično javljaju kao posljedica intradermalnih dilatacija subpapilarnih vena kod refluksa iz venula te kao znak povišenog tlaka u dubokom venskom krvotoku. Retikularne varikozitete najčešće vidimo u poplitealnij jami (ispod koljena) te na vanjskoj strani natkoljenice i uzrokovani su venskim refluksom. Trunkalni varikoziteti najčešće su unilateralni i javljaju se u toku velike ili male safene. Razlikujemo varikozitete zbog ostialne insuficijencije koji počinju u proksimalnom dijelu u visini utoka safene u duboki venski sistem uz progresivno širenje prema periferiji. Ovaj tip češće se javlja kod hormonalnih promjena npr. u trudnoći, u doba menstruacije ili u menopauzi. Primarni varikoziteti najčešće su familijarne prirode uzrokovani insuficijentnim zaliscima i slabošću stjenke. Sekundarni varikoziteti obično nastaju kao posljedica DVT u vidu posttrombotičnog sindroma, rjeđe kao posljedica a-v fistule ili kao posljedica traume i operativnog zahvat. Trunkalni varikoziteti nakon stripinga imaju dobru prognozu - izlječenje je obično trajno. Manje je uspješno izlječenje kod segmentalnih varikoziteta koji su obično posljedica slabosti stijenke i gdje su mogući recidivi na drugim venama. Komunikativne vene između obje safene obično su posljedica jačeg refluksa te se uspješno kirurški liječe. Posebno treba obratiti pažnju na perforantne vene gdje trebamo razlikovati primarnu od sekundarne insuficijencije istih. Sekundarne su obično posljedica DVT. Perforantne vene treba posebno tretirati tijekom op. zahvata, u protivnom brzo se javljaju recidivi. Recidivni varikoziteti obično su posljedica neadekvatno planiranog op. zahvata, nepotpune dijagnostike, previđenih sekundarnih vena safena ili kako je već ranije rečeno neadekvatno kirurški tretiranih perforantnih vena. Također kod segmentalnih varikoziteta kada se liječenje svede samo na lokalnu promjenu. Proširene vene - venska insuficijencijua i njihovo neadekvatno liječenje mogu uz neke druge potencirajuće faktore (starost iznad 40 god., povrede, imobilizacije, trudnoća, hormonalni poremećaji, maligni tumori, neki drugi urođeni faktori) dovesti do duboke venske tromboze (DVT). DVT predstavlja ozbiljnu komplikaciju koja može biti i po život opasna kod pojave plućne embolije. Venska insuficijencija može imati mnoge ozbiljne posljedice na kvalitetu života više nego što se o tome misli, te stoga adekvatna (bolja) dijagnostika (echo-doppler sonografija) i terapijski postupci su neophodni.