Naš hladni rat sa Slovencima se konstantno produžava. Prvo su bila aktualna pogranična pitanja. Pa pitanje štediša Ljubljanske banke. Zatim su se pogranična pitanja utjelovila u jednoj osobi-pograničnom vitezu, crnom Jorasu.
Na viteza su naši odgovorili čitavom vojskom nezadovoljnih ribara. Ali ovi su se osilili pa su svoje probleme počeli prebacivati i na Talijane. A potom i na cijeli svijet. Cijene nafte luđački rastu. Pa kamo ide ova planeta?
U međuvremenu su se naši malo igrali graničara. Pa naizmjence tražili putovnice i osobne karte. Naravno, nismo ni mi ostali dužni. Nedosljednost i nelogičnosti naše carinske i granične politike gotovo je popularna kao i vicevi o Muji i Hasi.
Prvo su bili drastični u pregledu onoga što se nalazi u prtljažnicima. Pa su bili neobično blagi. Pa gledali uvozi li tko hranu. Da bi za par dana odustali.
Nerijetko se zna događati da carinici imaju takozvane bijele štrajkove. Ako niste znali, bijeli štrajk je kad carinici doista rade svoj posao onako kako bi ga po propisima trebali raditi. I onda pregledavaju sve i svakoga. Pa naprave velike redove. I onda se pučanstvo buni.
– Ej, pa što radite toliko!?
– To nam je posao…
– Pa zašto ga tako ozbiljno shvaćate?
– Kako to mislite?
– Odmorite malo, pa nije ovo Švicarska.
– Ajde otvorite bunker i dosta šale!
– O bože, kamo ovaj svijet ide, da ljudi rade svoj posao…
To nam je donijela Europa. Više rada. Za isto para. A to znači manje para po jedinici rada. Ali, osim toga, ima puno više stvari za kupiti. Za ono manje para što sam spomenuo ranije. A to proizvodi nezadovoljstvo. Jer se ne može imati sve što se može imati. Osim ako se ne uzme kredit. Ali onda se problemi samo odgađaju za kasnije. Uglavnom, problemi se nikako ne mogu zaobići.
Kao što se zaobići nikako ne može ni Slovenija.
Ta mala zemlja, za koju se u šali kaže da ju se može prijeći autom na rezervi, ispriječila se na Hrvatskom putu u Europu. A isto tako, i Europskom putu za Hrvatsku.
Do nedavno se za prolaz do Trsta moralo prolaziti kroz dvije granice više. Isto tako,  u Sloveniji su vrijedila neka druga prometna pravila. Koja su oni rigorozno provodili.  Na primjer, na ulazu u „deželu“ moralo se imati upaljena svjetla. Jer tko nije imao upaljena, plaćao bi kaznu. A onda bi ih se u Italiji ponovo gasilo. Jer tamo to nije bilo propisano.
Slovenci bi rekli, što ćete, imamo dobar geostrateški položaj.
Od prvog srpnja, uvedena je još jedna novost. Tko hoće proći kroz Sloveniju, mora platiti taj prolazak. Ali mora platiti kao da će prolaziti idućih šest mjeseci. Ako neće tako, mora platiti kaznu. A za to su angažirali čitavu vojsku službenika. Gospoda Carina, Policija, Prometni Inspektori, i jedna privatna tvrtka, svi stoje na usluzi. Kao da love švercere droge, a ne ljude koji ne plaćaju cestarinu.
Alternativa postoji. Može se ići okolnim putovima. Naše Ministarstvo turizma objavilo je tu informaciju. Kao i listu mjesta kroz koja se mora proći. Sve da bi sretni stranac na godišnjem odmoru sretno stigao na novca željno hrvatsko odredište.
Međutim, slijedeći njihove upute, veća je vjerojatnost da će turist ostati zauvijek izgubljen u Sloveniji. Beskonačno tražiti izlaz, kao u kakvom labirintu. I pritom psovati hrvatskog ministra turizma i njegovu „pomoć“. Zamislite voziti se lokalnim mjesnim cesticama. Ovdje je zatvoreno jer se Janezu prevrnula kola s gnojivom, pa je tamo preusmjereno zbog postavljanja novog sloja asfalta.
Uglavnom, rješenje za problem  gore je od samog problema. Hrvatska je u bitki susjedske netrpeljivosti dobila dva nova jaka udarca. Jedan nisko ispod pojasa od strane Slovenaca. I jedan snažni direkt u glavu. Koji je, potpuno nepotrebno, zapucala samoj sebi.