Razmišljate li o virusima, kao o nečem vrlo sitnom, što leti oko nas i stvara nam bolesti? Pogotovo ako se guramo po autobusima i kinima usred epidemije. Bježite li od gripoznog bolesnika, oko kojeg, navodno, sve vrvi? Dozvolite mi da vam kažem nešto jako važno: MOŽETE OBOLJETI ČAK I AKO ŽIVITE U POTPUNOJ IZOLACIJI, NA PUSTOM OTOKU ILI USRED ŠUME, BEZ KONTAKTA S DRUGIM LJUDIMA. Odnosno, bez izvora infekcije. Možda i zato što je izvor problema iznutra, a ne izvana. Počnimo s dobro poznatom činjenicom: VIRUSI NISU ŽIVI (postoje i dosta čudna objašnjenja da su virusi nešto između žive i nežive materije). Evo i zašto... Da bi nešto bilo živo, mora ispunjavati neke minimalne uvjete: uzimanje hrane, metabolizam, izbacivanje ostatka i reprodukcija. KOD VIRUSA NEMA NITI JEDNE OD OVIH AKTIVNOSTI. Bez izuzetka. Unutar viralne kapsule ne postoje nikakvi elementi metaboličkog procesa. Štaviše, unutar kapsule ne postoji nikakva aktivnost. NIŠTA NE PODSJEĆA NA ŽIVOT. Kako onda možete „uloviti“ virus, ako on nije živ? Odgovor je zapanjujuće jednostavan: NE MOŽETE. U nekim eksperimentima nanosili su viruse obične prehlade direktno na sluznicu nosa. Obolio je tek svaki deveti. Veće pobolijevanje nije postignuto niti uz izlaganje hladnom vjetru, pa čak ni uz močenje nogu u vodi temperature blizu ledišta. Još rigorozniji pokusi obavljeni su na zatvorenicima u vrijeme smrtonosne epidemije gripe 1918. godine. (Preživjelima su obećali slobodu.) Prvo su im injekcijom unijeli inficirano plućno tkivo mrtvih osoba, a onda si im sličan infektivni aerosol raspršili po očima, nosu i ustima. Još su im direktno u grlo ubacivali ispljuvke i slične izlučevine umirućih od gripe. Za kraj, SJELI SU IH OTVORENIH USTA NASUPROT NAJTEŽIM BOLESNICIMA, KOJI SU IM KAŠLJALI DIREKTNO U LICE. Znate li što se dogodilo? Ništa. Niti jedan od 62 zatvorenika nije obolio. Ekstremne okolnosti izlaganja nisu donijele gripu. A trebale su, barem prema uvriježenim shvaćanjima. Zapravo, jedini oboljeli bio je liječnik-provoditelj istraživanja. Jedna od misterija virusnih epidemija je njihovo naglo izbijanje posvuda, bez obzira na prirodne barijere (oceane, planinske lance i sl.). Kao uzročnike infekcija obično se navode „nosioci“ virusa. (To su ljudi bez simptoma bolesti, ali djeluju kao kliconoše i proširitelji zaraze.) Ova teorija je na vrlo klimavim nogama. Naime, vidjeli smo da zaraza „izvana“ teško funkcionira. Čak i da virusi putuju putem nosioca, KAKO ĆE UOPĆE PRIJEĆI NA ŽRTVU, UKOLIKO SAMI NISU ŽIVI? Kako je moguće da virus ostaje uspavan i pritajen mjesecima i godinama, bez simptoma, a onda eruptira i proširi se nevjerojatnom brzinom, iako se ne možete zaraziti niti od ljudi, niti od životinja? S vremena na vrijeme, određene virusne epidemije se vraćaju. Smrtonosni ruski virus, poznat pod šifrom H1N1, pustošio je u razmacima od dvadesetak godina. Gdje se u međuvremenu skrivao ostaje tajna. Zapravo, MOŽDA SE NIJE NI SKRIVAO. MOŽDA JE NANOVO NASTAO, JER SU SE POKLOPILE ODREĐENE OKOLNOSTI. Ključno pitanje: GDJE je nastao? U sljedećim brojevima sve ću vam objasniti. Pogledajmo što se o virusima uopće zna. Vrlo su mali i nisu se mogli registrirati do prije šezdesetak godina. Tada je izumljen elektronski mikroskop. No, to svakako ne znači da se sada o njima sve zna. Određene stvari tek se nagađaju. Netko je to lijepo opisao: ONO ŠTO VAM PRIČAJU O VIRUSIMA JE U NAJBOLJEM SLUČAJU TEORIJA, A U NAJGOREM FANTAZIJA. Mnogi virusi, uključujući i HIV, sadrže deset ili manje gena. (U najjednostavnijim bakterijama ima ih više tisuća.) Pojednostavljeno govoreći, to su ostaci genetskog materijala, zaštićeni proteinskom kapsulom, a ponekad i masnom ovojnicom. Još jasnije, radi se o staničnom otpadu, pripremljenom za eliminaciju. A to je tek početak priče...