Kada dođete kući s posla, dignete noge na kauč (ako je ikako moguće) i tek tada shvatite koliko ste umorni, uobičajeno ćete tražiti sat vremena za poslijepodnevni odmor ili ćete posegnuti za kavom, kolom, možda energetskim napitkom, kako bi odagnali umor. No jeste li pomišljali na vježbanje? Nedavno je profesor kineziologije Patrick O' Connor, sa Univerziteta u Georgiji (USA), zajedno sa suradnicima sproveo usporedbu 70 različitih studija na više od 6000 ljudi, te je zaključio da vježbanje u formi adekvatnog treninga značajno smanjije umor kod fizički neaktivnih ljudi. Ovaj znanstveni rad, publiciran prije tek nešto više od mjesec dana, napokon je kvantificirao i znanstveno potvrdio ono što iskustveno u struci znamo više desetljeća. Naime, do sada su se studije o utjecaju fizičke aktivnosti svodile na poboljšanje općeg stanja oboljelih od određenih, najčešće kroničniih oboljenja. Ovo je prva studija koja je bila okrenuta osjećaju umora i njegovu kvantificiranju u placebo kontroliranom pokusima. Čak, štaviše, fizička se aktivnost u ovom slučaju pokazala boljom čak i od najčešće propisivanog lijeka upravo za taj simptom. Sasvim je legitimno pitanje, pa kako je to moguće? Kako je moguće da umor liječimo dodatnim umaranjem? Dva su odgovora na to pitanje, ili bolje rečeno, dva su razloga za takvo djelovanje tjelovježbe na ljudski organizam. Jedan se nalazi u povećanju neurotransmitera koje smatramo odgovornima za osjećaj energije i dobrog rasapoloženja, kao što su dopamin, norepinefrin i serotonin koji se pojačano luče prilikom vježbanja. Drugi je razlog prilično prozaičan i očit je već nakon nekoliko tjedana redovitog vježbanja, a to je povećanje snage i kondicije, što povisuje prag fizičkog stresa, te na taj način prorijeđuje i odgađa pojavu umora čak i kod intentzivnih psihofizičkih napora. Jedan od autora već spomenute studije jasno opisuje nekoliko važnih činjenica u našem svakodnevnom ponašanju kada kaže: "Živimo u društvu u kojem su ljudi u stalnoj potrazi za novim energetskim napitkom, kavom ili energetskom čokoladicom koja će im donijeti energiju potrebnu da izguraju tekući dan do kraja. Možda bi bilo mnogo bolje da umjesto te potrage izvuku svoje tenisice i sportsku opremu iz ormara, te potraže neku fizičku aktivnost za svako jutro, koja će u konačnici donjeti toliko željenu energiju koja može trajati cijeli dan." Sve me to podsjeća na jednu moju pacijenticu koja je uporno odbijala vježbati uz ispriku da je i bez fizičke aktivnosti kronično premorena, te da joj treba pasivan, a ne aktivan odmor. Povremeni bolovi u križima učinili su je stalnim posjetiteljem fizioterapijskih ordinacija. Kada god bi došla k meni, nagovarao sam je da se pokrene i učini nešto konkretno sa mišićima na svom tijelu, koju su već trada bili izrazito slabi. Nakon višegodišnjeg upornog odbijanja, na kraju je, a suočena sa nepopustljivim bolovima u križima, ipak pristala. Dva mjeseca kasnije, pohvalila mi se da ne samo da je njena križobolja nestala, već da je i njen kronični umor stvar prošlosti, te da osim što uopće ne pije lijekove za bolove, ima i manju potrebu za kavom tijekom dana. Sve to posve je uklonilo njen otpor prema vježbanju, pa sada s veseljem, umjesto s otporom dolazi nekoliko puta tjedno na treninge. Njena kćer također je potvrdila da je majka, pored ostalih pozitivnih promjena i uopće bolje raspoložena tijekom dana. Naravno, fizički trening ne može sve, ali osim poboljšanja fizičkog zdravlja, on predstavlja blagi, prirodni i potpuno neškodljiv antidepresiv. Na nedavnom predavanju, jedan je engleski kolega između ostalog ustvrdio da prije posizanja za umjetnim kemijskim pripravcima trebamo potaknuti biokemiju vlastitog tijela da radi u našu korist. Tjelovježba čini upravo to.