Početkom nove školske godine javljaju se uobičajeni i neki manje obični problemi za roditelje čija djeca idu u školu, prvenstveno osnovnu. Ovdje posebno mislim na onu djecu sa određenim smetnjama i deformacijama koje se javljaju u rastu i razvoju. Najčešća je takva deformacija iskrivljenje kralježnice, što nazivamo i skoliozom, a njeno liječenje je sve samo ne jednostavno i lako. Pa tako djeca sa skoliozom nerijetko i cijelo svoje tinejđersko razdoblje provedu po različitim ustanovama za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, a u slobodno vrijeme obično kući na tepihu rade uvijek iste jednostavne vježbe, ne bi li mišiće i ligamente na samoj kralježnici "udobrovoljili" i na tako posredan način pokušali ispraviti krivinu na vlastitim leđima. U posljednjih se nekoliko godina sve glasnije probija i tvrdnja kiropraktičara, kako je upravo kiropraktika najbolji lijek za skolioze. Međutim, iako u manjih iskrivljenja ona doista može pomoći, veće su krivine prilično otporne na ovaj tip zahvata. No, vratimo se malo na vježbanje, koje je neizostavno u liječenju skolioza, a da bi pokazalo bilo kakve rezultate mora biti redovito i uporno. Sustav po kojem se danas radi tjelovježba za djecu sa skoliozom ima mnogo nedostataka. Jedan od njih se očituje i u samom sustavu vježbanja koji se preporučuje i u njihovoj primjeni. Naime, gotov program vježbi koje takvo dijete dobije u ustanovi za rehabilitaciju sastavljen je od kvalitetnih vježbi, ali da bi one učinile neki bitniji utjecaj na sam sustav kralježnice, one se moraju redovito mijenjati. To se ne događa, pa nije rijedak slučaj da se godinama vježba po istom programu. Ako, dakle, želimo natjerati tijelo da se mijenja, onda uvijek i iznova od njega moramo tražiti da učini nešto što ne može. Nije potrebno reći da u slučaju klasičnih vježbi za skoliozu, samo dijete nije motivirano da kroz uvijek iste vježbe napreduje i svakodnevno pokušava učiniti više no dan ranije. Isto je tako jasno da uvijek iste vježbe svakim slijedećim danom, čine sve manji podražaj na tijelo. I tako je krug zatvoren. Motivacija slaba, rezultati jedva vidljivi, a dosada prevelika. Sve ovo nikako ne znači da su same vježbe loše, ali sprovođenje takvog vježbanja u praksi, daleko je od dobrog. No, ima lijeka. Ukoliko jasno postavimo ciljeve vježbanja u djece sa skoliozom, onda lakše možemo pronaći alternativu ili nadopunu ovakvom programu. Dakle postoje dva cilja- jačanje mišića, te istezanje ligamenata i tetiva. Oba ta cilja mogu se postići i na druge načine, recimo bavljenjem nekim sportom, ali kojim, to je već odluka koja se mora donijeti individualno u kontaku sa svakim djetetom posebno, uz poštovanje, prije svega njegovih ograničenja uzrokovanih skoliozom, a zatim i osobnih afiniteta prema jednom sportu ili grupi sportova. Na taj način, dijete je ostavljeno u sredini koja ga podržava na bavljenje fizičkom aktivnošću. Sam je pristup svakom sportu upravo takav da od malog ili velikog sportaša uvijek i svaki dan traži više, brže, jače i bolje, što nam je od izuzetne važnosti pri liječenjenju skolioza. Ako još postoji i fizioterapeut u takvom jednom sportskom klubu, tada situacija ne može biti bolja. U koliko to i nije tako, vrlo se često može dogovoriti specifičan tretman za dijete sa skoliozom u kontaktu sa samim trenerom, a iz vlastitog iskustva mogu reći da su treneri tih uzrasnih skupina većinom vrlo otvoreni i prijemčivi za suradnju. Tako sklop vježbi koje preporučuje centar za rehabilitaciju može biti izveden prije ili nakon samog treninga, ili ga se može ukomponirati u sam trenažni proces i na taj način izbjeći dosadu i zasićenje. Ipak, prije upuštanja u sportsku aktivnost, obavezno se savjetujte sa svojim liječnikom i fizioterpeutom. Mora se priznati da i od ovog pravila postoje iznimke. Neke skolioze (mali broj, ali ipak) nisu pogodne za bavljenje niti jednom klasičnom sportskom aktivnošću.