Ova riječ je donedavna značila nešto loše. Voajer je bio onaj slinavi tip koji se motao ispred ženskih svlačionica na bazenu. Voajer je bio onaj debeli, masne kose koji je mirno sjedio sam na dječjem igralištu. Voajer je bio onaj koji je za vrijeme toplih ljetnih noći kružio zabačenim uvalama i tražio mlade parove. Voajer je bio izopćeni nastrani pervertit. Gledati druge je bilo nešto nepoželjno, neprirodno, bolesno. Majke su svoju djecu, čim bi počela zuriti u neku (tko zna zbog čega) zanimljivu osobu ljutito povukle na stranu i ukorile. "Nemoj to!" "Jesi ti normalan!". I dijete je gledanje drugih sebi objasnilo kao nešto što se ne smije: slično kao pokazivanje "piše". No, ljudi vole raditi neke stvari baš zbog toga što su zabranjene. Kršenje zabrana je neka skrivena želja koja čuči u svima i koja stvara zadovoljstvo ignoriranjem zabrana. Vic sa porukom: Šetali Mujo, Haso i Fata. Nalete na nekog velikog i jakog tipa koji im zaprijeti: - Ja ću sada silovati ovu ženu pred vama, a vi nećete napraviti ništa! Mujo se usprotivi. (Fata mu je žena). No tip mu opali šamarčinu, a zatim povuče nogom liniju po pijesku te kaže: - Ukoliko prijeđeš ovu crtu, izmlatit ću te kao vola!! Zatim Fatu odvuče iza linije i siluje je. Mujo i Haso šute i gledaju. Zatim se Mujo glasno nasmije i od tada se ne prestaje cerekati. Haso ga zbunjeno gleda, a zatim upita - Pa što ti je čovječe?? Ovaj ti siluje ženu, a ti tu umireš od smijeha. Na to Mujo ponosno odgovara: - Da, ali ja mu čitavo vrijeme prelazim njegovu crtu… Tako je i sa voajerizmom. Krišom se gleda u ono što je u društvu označeno kao loše, pokvareno, zabranjeno. I upravo zato što se nešto ne smije, zato što je tabu, upravo zato postaje zanimljivo i uzbudljivo. Zašto je, primjerice, čitav zapadni svijet toliko opsjednut seksom, golim sisama, porno filmovima, dubokim dekolteima i dužinom penisa. Zašto postoje silni časopisi, erotike, smokvini listovi, playboyi. Zašto svega toga nema i nitko o tome ne razmišlja u plemenima po Amazoni ili Africi. Ukoliko je to "prirodno" kao što nam se to objašnjava, zašto to nije prirodno njima? Mislim da je odgovor jednostavan. Zato što to tamo nije zabranjeno. Ne postoji skoreni sustav morala i učenja, koji se kod nas još uvijek dobro drži ojačan vjerom, da je sve što je vezano uz tijelo loše, vražje i prokleto. Tamo se, vjerujem, ono što je zanimljivo iskušava i istražuje, a ovdje se unaprijed osuđuje i izopčuje. No, koliko se god to nekima ne sviđalo, mi osim glave posjedujemo i tijelo, a to tijelo ima i stanovite organe koje je(još uvijek) bolje ne spominjati, ljudi ostaju u stanovitom zrakopraznom prostoru. Tj. da ponovo upotrijebim taj termin, prave se blesavi. Svaki dan gledaju i koriste nešto o čemu ne bi trebali pričati i što je tabu. Da slučajno dođu kakvi vanzemaljci i vide žene kako se zgražaju nad fotografijom vagine koju i same imaju među nogama, umrli bi od smijeha. Naravno da se znatiželja ispucava na drugim mjestima. Voajerizam o kojemu sam ja želio pisati nije seksualne prirode. On je puno dublji. Direktniji. Naime, seks je seks. I uvijek je bio tu. Ali ono što se sada isfurava preko TV ekrana je nova vrsta voajerima. Ne škicanje među noge ili pod majicu, već zavirivanje u tuđi život. Sve su popularnije emisije tzv. reality showovi gdje kamera 24 sata prati živote ljudi. Na TV Novi gledamo "Survivor" a sada je došao prvi hrvatski: StorySuperNova. Imamo svoje favorite. Jerry Springer? Ista stvar. Pa i meksičke i brazilske sapunice su, u neku ruku, voajerizam. Iz dana u dan se fanatično prate (zaviruje se u) tuđe brige, nesreće, ljubavi. Od kuda proizlazi taj voajerizam. Naime ako je na ulici nepristojno(bez obzira koliko zanimljivo bilo) gledati ljude kako se svađaju ili vole, zašto je to dozvoljeno, ili čak poticano na televiziji? Nije li to isto neka vrsta "pravljenja blesavim?" Ako onaj, nazovimo ga seksualni voajerizam, proizlazi iz manjka, nedovoljne istraženosti ili straha od vlastite seksualnosti, od kuda proizlazi ta vrsta zavirivanja u tuđi život? Od manjka, nedovoljne istraženosti i straha od vlastitog života, odgovor je koji mi se jedini nameće. Uvijek je bolje(tj. lakše) sjediti i gledati, nego raditi. Ali, je li ono lakše ujedno i ljepše? Mnogi misle da je. Dragi Vi, do sljedećeg puta…