Na Internetu nova vijest. U Americi in postaje "tap water" ili po naški-voda iz špine. Sjetili se oni da je ta voda puuno jeftinija (oko 0,01% vrijednosti vode u bocama), ali što je još važnije, ne šteti okolišu. Tako narudžba: "Čašu obične vode iz špine, molim", koja kod nas izaziva prezrivi pogled, tamo postaje znakom ekološke osviještenosti. I doista, zaključuju tamošnji novinari i stručnjaci, zbilja je paradoksalno da vode u plastičnim bocama, od kojih svaka redom na naljepnici ima sliku kakve nedirnute prirode ili alpskog snježnog vrhunca, zapravo pospješuju uništavanje upravo tih pejzaža. Proizvod uništava ono što ga prodaje. Sličnih primjera u konzumerskom svijetu ima nebrojeno. Sjetimo se samo onih fit mladih ljudi na reklami za pivo ili čips. Da li se konzumirajući te proizvode postaje takav, nikoga niti ne zanima. Važno je da se proizvod proda. Što će biti dalje, nije problem proizvođača. No, vratimo se bocama. Proizvodnja plastičnih boca zahtijeva energiju. A onda je potrebno još energije kako bi se te boce prevezle od punionica do krajnjih potrošača. Za to vrijeme, voda iz špine teče. I za nju je potrebna energija, koja vodu pumpa po cijevima i do viših katova. Ali to je puno manja cifra. A u svijetu u kojemu nafta(glavni izvor energije) postaje oskudica, razlika nije zanemariva. Čude se Amerikanci što jedna od kvalitetnih voda u bocama do njih dolazi iz Francuske. Sa alpskih vrhunaca. Pa se krca u kamione, pa u teretne brodove, pa opet u kamione, kamiončiće i dostavne kombije. Puno je to novaca... Jedan novinar čak i izračunao. Onaj tko hoće popiti litru i pol vode, mora popiti i oko 2 dl nafte. To baš nije ukusno. Zato su se odmah dosjetili jeftinije varijante koja im je uvijek bila u kući. Naravno, nisu svi stanovnici svijeta takvi sretnici kao mi ovdje, da mogu piti vodu direktno iz slavine. Većini je potreban posrednik. Filtar. No, nakon njega, voda je spremna za piće. Ako ovaj nagli nalet zdravog razuma prevlada, proizvođači istih bi mogli profitirati. Na uštrb plastičnjaka. A čitava nacija mogla bi uštedjeti. Što nije mala stvar. Za to vrijeme, u Hrvatskoj, jednoj od zemalja najbogatijih vodom u čitavom svijetu, sve se više promovira voda iz plastične boce. Doduše, boca se može vratiti za 50 lipa, ali ipak je za njenu proizvodnju potrebna energija. I tako slike nedirnutih izvora sa obronaka planina zapravo uništavaju svoje originale. I možda jednoga dana ostanu samo slike. A originale nitko neće ni gledati. Jer će ozonske rupe biti probijene, a klima će se toliko ugrijati da će najugodnije biti doma, piti hladnu vodu iz boce te sjediti u klimatiziranoj prostoriji i na televiziji gledati povijesni dokumentarac o nedirnutoj prirodi. Srećom da su naši ljudi tvrdoglavi, pa i dalje uporno piju vodu koju imaju kući, bez obzira što ih neprestance bombardiraju slikama lijepe prirode na plastici. Ali i to se polako mijenja. Najviše me smeta pristup restorana koji narudžbu "voda" protumače kao voda iz boce. Srećom da su stranci iznijeli argument da je voda iz špine ekološka. Jer se kod nas tumačilo da takvu vodu piju samo oni koji nemaju love. I tako bi se tumačilo do kraja svijeta dok netko drugi ne kaže suprotno. Dragi Vi, sada imate argument. Ako vas konobar nakon narudžbe pogleda poprijeko, i baci oko na vaše stare tenisice, recite mu da nije domoljub. To će mu biti najžešći udarac. Jer, kao pravi Hrvat mora voljeti svoju čistu domovinu. A voljeti svoju domovinu, u ovome slučaju znači-manje para.