Mi smo jedna nogometna nacija, to je sigurno. Svakako volimo pobjednike, ali lakše opraštamo izgubljene utakmice nogometašima, no recimo rukometašima ili odbojkašima i nakon poraza mnogo će se prije gledatelji vratiti nogometu no odbojci. Da ne govorim ovdje o ženskom sportu uopće. Pa, ipak, Rijeka ima svog šampiona, ekipu koja je i drugu godinu za redom osvojila hrvatsko prvenstvo i kup. I da se to dogodilo nogometašima Rijeke, umjesto odbojkašicama, u ovom bi gradu vladala prava euforija, Novi list bi vjerojatno uredio posebno izdanje u stotinjak stranica o tome kako je sve teklo, što je trener rekao u svlačionici, od čega se sastojao posljednji obrok prije utakmice, sa posebnim naglaskom na desert, kako je i kojom rukom koji od sudaca mahnuo na početku, u sredini i na kraju, znali bi smo tko je proizvođač i dobavljač one jedne važne lopte s kojom je postignut pobjednički gol, frcali bi naslovi tipa "Njegova je majka (misli se na igrača koji je postigao presudni gol) znala da je njen sin rođen za velike stvari" i tome slično. No, neka ne misli čitalac da imam nešto protiv nogometa ili nogometaša, naprotiv, poznajem ih mnogo i mnogi od njih dolaze na liječenje u moj studio i posve mi je jasno da je i nogomet vrlo naporan i zahtjevan, a slava koja uz njega ide normalna popratna pojava. Možda me tek malo boli gotovo indiferentan odnos prema sportu koji postiže uspjehe iza kojeg stoji veliki rad i trud, kako samih sportašica, tako i stručnih ljudi okupljenih oko njih, specijalno u ovim našim uvjetima svakidašnjim unutar inflacije obećanja, a manjka novca i za mnogo životnije stvari od sporta. U trenutku dok ovo pišem još se nije odigralo finale kupa Hrvatske u muškoj odbojci, gdje se doista nadam da će Riječani nadigrati Kaštelane i donjeti u ovaj grad još jedan odbojkaški trofej. Ni ako bude tako, odnos se prema ovom sportu još neće promjeniti, ili možda tek u nijansama. A za mene, koji poznam funkcioniranje tih klubova iznutra ovaj je uspjeh ravan senzaciji. Kada se zna sa koliko malo novaca raspolaže MOK (muški odbojkaški klub), onda je potrebno pokloniti se velikoj volji tih sportaša i trenera te reći, da to je pravi sportski entuzijazam, onakav kakav nedostaje u modernom i potpuno profesionaliziramom sportu što vlada danas ne samo u Hrvatskoj, već diljem Svijeta. Ovdje je važno igrati i pobijediti. Važan je novac, svakako da bez njega ne ide, ali je on za trenutak ostavljen po strani i rezultat je postignut prije svega požrtvovnošću i nevjerojatno upornim radom. Hoće li to nekoga u ovom gradu motivirati da razmisli o nekom dodatnom izvoru financiranja i za ovaj sport, ostaje da se vidi. A mora se znati da ovakav uspjeh odbojke ne ostavlja trag samo u klupskim policama putem povećanja broja pehara i medalja, repovi su mnogo duži i a posljedice dalekosežnije. Naime, često je odbojka bila tek vještina koja se učila i upražnjavala samo na satu tjelesnog odgoja. Rijetko je tko pomišljao na intenzivnije bavljenje tim sportom. Visoki momci i djevojke najčešće su završavali u košarci, dok mladići nižeg rasta uglavnom u nogometu, a djevojke kamo koja, od atletike i rukometa na dalje. Možda će uspjeh riječkih odbojkaša i odbojkašica unijeti neke pozitivne promjene u gledanju na ovaj sport i pružiti mladim ljudima dostižne uzore koji će ih inspirirati u svakodnevnom treningu. S time će dobiti svi, od roditelja koji će znati gdje su im djeca, preko grada koji će se hvaliti svojim sportskim uspjesima, sve do države koja će svakako imati manje problematičnih, a više zdravih, kvalitetnih i motiviranih mladih ljudi nesklonih apatiji i asocijalnom ponašanju. U tom smislu uspjeh riječke odbojke, kako muške, tako i ženske valja gledati šire, tako ga ocjenjivati i na kraju nastojati ga podržati, a kako drugačije nego onim što mu najviše fali- novcem.