Stolica u kinu ima dva oslonca za ruke. To znači da se čovjek s obje ruke može osloniti na njih dok uživa u filmu. Tako to izgleda u teoriji. Kao i sve teoretsko, i to zvuči predobro da bi bilo istinito. Stolica u kinu, naime, ima samo jedan oslonac za podlakticu. To je praksa. - Kako? - reći ćete. - Svaka stolica ima dva. - znate dobro. Nema dva. Ajde' se probajte u kinu osloniti na oba, ako možete. Ne možete, jer je jedan uvijek zauzet. Svi su naslonjeni samo s jednom rukom. Druga je najčešće u krilu. Ruke je nemoguće oslononiti na oba, osim ako do vas s obje strane nema nikoga. Ukoliko do vas netko sjedi, što je u kinu i ostalim gledalištima dosta česta pojava, tada se javljaju problemi. Želja za ugodom gotovo redovno gubi bitku sa odvratnošću i gađenjem koji se javljaju usljed dodirivanja nekog drugog tko vam nije ljubavno/seksualni partner ili rod (kakve to ja horore pišem…). A kako-tako možete uživati jedino ako suoslonac dijelite sa osobom do vas. A ona, "Osoba do vas", vaš prisilni susjed, najčešće smrdi, šuška ili žvaće. On (ali i ona. Oooo, itekako to zna biti i Ona) se znoji, češka i kašlje. Nerijetko komentira film, glasno uzdiše ili šmrće. Stalno se namješta, migolji. Svaki put kada promijeni položaj, nešto joj, naravno, ispadne na pod. Pa onda to traži. I traži. I traži. Pa ti dodiruj… Bio sam u kinu: …a onaj visoki ispred (uvijek je visoki ispred) stalno klima glavom. Netko ispred njega glavu drži uspravno, pa visoki mora talasati lijevo - desno. Kako bi gledao film, i ja mičem glavom. Desno - lijevo. Suprotno od njega. Nije ni moja glava prozirna, pa je i osoba iza mene prinuđena na lelujanje. No, ona mora biti još proračunatija no ja. Kada je moja glava desno, ne može gledati lijevo, jer je tamo glava od onog visokog ispred mene. Zato mora pronaći nekakav međuprostor između. Nekakvu sredinu. Zato glavu drži uspravno. Tako u kinu svaki treći čovjek sjedi normalo - sa glavom u sredini. Ali svi lagano lelujaju. Dok ovaj visoki ne odluči zagrliti svoju jednako visoku djevojku… Tada počinje oluja. Vraćam se osloncima za ruke na stolicama u kinu. Borba za položaj vaše podlaktice na njemu, i borba za položaj susjedove podlaktice na njemu - o tome ću napisati par riječi. Blesava tema? Onda dugo niste bili u nekom gledalištu. Već sam spomenuo da u kinu postoji samo jedan oslonac za ruke. Drugi je susjedov. I susjed ima samo jedan. Njegov drugi je od njegovog susjeda. I tako do kraja reda. Svatko ima teoretski dva, i teoretski bi trebao sjediti lijepo uspravo, sa ravnom kralježnicom. No u praksi ima samo jedan, i u stalno je nagnut na jednu stranu i bole ga leđa. Čitav red je nagnut na jednu stranu. Svi su oslonjeni ili na svoju lijevu, ili na svoju desnu ruku. Poput trave na vjetru. To je zakon o nagnutosti reda. Problem se javlja ako nekome ta nagnutost reda ne odgovara. Ako je red primjerice nagnut ulijevo, a vi se više volite oslanjati na svoju desnu ruku. Što onda? Ako je sva trava zbog vjetra nagnuta na jednu stranu, nelogično je i gotovo nemoguće da jedna travka teži ka suprotnoj. A ta jedna mala, elastična beznačajna travka ste u ovom slučaju upravo Vi. Oslonac s vaše lijeve strane je, zbog nekog nepisanog pravila nagnutosti reda, rezervirano vaš, a oslonac s vaš desne strane je, zbog tog istog pravila o nagnutosti reda, rezerviran za na početku opisanog šmrkavog susjeda. Ukoliko se želite nagnuti na svoju desnu stranu, prkositi ćete savršeno izbalansiranoj ravnoteži nagnutosti reda. Biti ćete sami protiv svih. Probajte. Možda lančanom reakcijom uspijete natjerati cijeli red da se nagne na stranu koja vama više odgovara. Ja sam skoro uspio…