Napokon je Zakon o prostornom uređenju i gradnji (ZPUG), koji je stupio na snagu 01.10.2007.g., legalizirao postojeća stanja nastala do dana stupanja Zakona na snagu, a koja se odnose na unutarnje izmjene prostora, nastale tzv. 'etažiranjima' kao masovnom pojavom kojima su se bez valjane građevinske dokumentacije dobivali novi prostori unutar postojećih vanjskih gabarita. Prema vanjskim gabaritima nekretnina Zakon je pak ostao puno  stroži.
Godinama je trajalo tako: nekretnine su se masovno usitnjavale (čitaj: etažirale) i kao takve se upisivale u zemljišne knjige ili knjige položenih ugovora. Postupak je zapravo bio vrlo jednostavan: građevna dozvola glasila je na dvije stambene jedinice u kući od  250 m2 stambenog prostora, kuća bi se sagradila, a potom etažiranje od dvije –  u šest, osam ili čak deset (kao što je najčešće slučaj bio sa apartmanima) stambenih jedinica. Očevid bi napravili nadležni organi Državne uprave za područje urbanizma, uvjerenjem o uspostavi posebnih dijelova zgrade dalo bi se zeleno svjetlo za zaključivanje tzv. međuvlasničkih ugovora i pravac – gruntovnica. Tu bi se isti ti stanovi upisivali u zemljišne knjige ili knjige položenih ugovora, a potom – pravac agencija! Radi daljnje prodaje.
Banke su velikodušno davale kredite na takve nekretnine, jer vlasnički list je uredan, građevna dozvola ili prije nje još neka rješenja o građenju su nekad izdana, postoje. Stariji upisi u zemljišne knjige (stariji – misli se čak do 1990.-ih) nisu imali za posljedicu upis zabilježbe o nepostojanju uporabne dozvole, i sve je izgledalo – čisto.
U tome uvjerenju bi mi bili i dalje da se sada nisu zamutile vode oko obveznosti uporabnih dozvola, što kako i do kada isposlovati uporabnu dozvolu?! Uglavnom se sada pitaju upravo vlasnici  velikog broja nekretnina nastalih upravo–etažiranjem, a ne građevnom dozvolom.
Bojim se da je realan odgovor nikako, osim postupkom legalizacije postojećih stanja nastalih sve do donošenja novog Zakona. I Zakon je to upravo učinio. Jer, svaka uporabna dozvola potvrda je da je objekat izgrađen u skladu sa građevnom dozvolom i pratećom projektnom dokumentacijom, te da nije bilo nikakvih odstupanja kako vanjskih – tako i unutrašnjih.
Unutrašnja odstupanja – to je ono što je najzanimljivije! Nije ih moguće vratiti u prvotno stanje. U svakoj toj etažnoj jedinici žive obitelji, na njima su uglavnom već stambeni krediti! Tražiti od suvlasnika zgrade – stanara  (budući  investitori uglavnom 'stvar smatraju završenom' nakon dovršetka zgrade i  prodaje svih stanova),  da ishode novu građevnu dozvolu/ dopunu postojeće  – nemoguća je misija, jer urbanistički planovi (detaljni, generalni i slično) koji su na snazi imaju između ostalog predviđen za svako gradsko/prigradsko područje i dozvoljen broj stambenih jedinica. I ako su  za neko područje dozvoljene dvije stambene jedinice (makar i dvoetažne, ali dvije), a njih je u istoj toj zgradi sada deset, dopuna građevne dozvole – samo je apsurdan bezuspješan pokušaj izlaska iz postojeće situacije.
I tko je tu kriv?! Nitko! I svi! Prvo su državne  institucije dopustile, ili bolje reći stvorile praksu  takvog 'polulegalnog stanja', a isto je 'objeručke' prihvaćeno od strane svih koji su od njega mogli imati koristi. Investitori! Agencije! Pa i sami kupci! I njima su odgovarali mali simpatični stanovi. Pa nema veze što nemaju uporabnu dozvolu. Etažirani su.
Besmisleno je sada tražiti krivca. Tako je bilo i – gotovo. Nazad nije moguće! Zato treba pozdraviti novi Zakon koji je ogromnom broju vlasnika takvih nekretnina spriječio narušavanje stečenih prava, te je 'prihvatio' takve nekretnine kao činjenicu, pravnu i životnu. I novim odredbama  krenuo dalje! Ovaj put – pametno!