Ako dijete već odmalena navikavate na čokoladice, čokolino, Nutellu, sladoled, hamburgere i pomfrit, treba li se čuditi ako onda odbija išta izvan tog kruga?
Ovogodišnji početak školske godine popraćen je isključivo beskrajnim raspravama o epidemijskim mjerama. Postoji li razmak, ima li sapuna, tko će nositi masku i može li se za vrijeme odmora izaći na školski hodnik. I hoće li se školski sat skratiti za 5 minuta. Izgleda kao da je sve drugo puno manje bitno. Da, tu i tamo se još spomene kako je broj odlikaša nerealan… I pokoja crtica o dječjim obrocima.
Da počinje škola možete vidjeti i po prospektima velikih marketa. Pune stranice nasmijane djece i pratećih sugestija za školske obroke. Salame, paštete i sva sila ekstremno zašećerenih biskvita. Krafna! Onda i „šećerni“ automati po školama. Uvjerljivost propagandne mašinerije očito čini svoje. Uvaljuje se upravo ono što djeca najviše vole, a to je obično (rijetki su izuzeci) smeće od hrane. Sada se upitajte zašto je tako. Naravno da je uzrok kod kuće, a ne u reklamama. Nedovoljno informirani roditelji i prateća indiferentnost. Ako dijete već odmalena navikavate na čokoladice, čokolino, Nutellu, marmelade s 50% šećera, sladoled, hamburgere i pomfrit (uz neizostavne pohane šnicle i krumpir za ručak), treba li se čuditi ako onda odbija išta izvan tog kruga? Treba li ga osuđivati ako su mu i brokula i jabuka odvratni? Ne, jer mu niste ni pružili priliku da usvoji išta bolje. Da jeste, obroci bi izgledali sasvim drugačije. Što godine više odmiču, navike je teže mijenjati.
Tu su još dvije zamke, predviđene da se lakše pomirite s postojećim stanjem. Jeste li spremni prihvatiti hranu domaće proizvodnje kao nešto gdje sve eventualne zamjerke automatski otpadaju? To bi odista bilo naivno. Da se razumijemo, osobno podržavam domaću hranu, ali loši svjetski običaji prisutni su i kod nas. Globalizaciju ne možemo izbjeći, proizvođači se bore za profit, što znači da će ponuditi upravo ono što se dobro prodaje. Sve drugo je nevažno. Oni nisu ovdje da ikoga educiraju, već da zarade. Svatko se mora educirati sam. Druga zamka su školske kuhinje, u koje možda imamo i previše povjerenja. One se ravnaju linijom manjeg otpora. To znači da se obično prilagođavaju dječjim željama. Da nije tako, djeca bi odbijala hranu, roditelji bi bili nezadovoljni, a brzo bi došle i optužbe da ne znaju kuhati.
Treba li se čuditi što su djeca sve bolesnija? Uzastopne viroze, alergije na sve strane, a incidencija dječjeg dijabetesa raste iz godine u godinu. Pretilost neću ni spominjati, možete je vidjeti posvuda. Malo nekretanje, malo buljenje u ekran, a možda najviše nepravilna prehrana. Zdrave i nezdrave navike stječu se u ranom djetinjstvu. Averzija na brokulu nije izuzetak.
