Zar opet štrajk?

Najavljeni štrajk liječnika zbog navodno slabih plaća podijelio je javnost. Jedni bruntulaju, jer će ostati bez dobrog dijela zdravstvene zaštite, makar sve to skupo plaćaju. (Novac zbog nepružanja usluge nitko neće vratiti.) Drugi osuđuju liječnike zbog ionako visokih plaća u vrijeme krize. Treći ih zagovaraju zbog spašavanja života (Treba im dati sve, inače će otići u inozemstvo.), a nemali broj ih ostaje potpuno ravnodušan. Znate, to su oni, koji ne reagiraju ni kada bombe padaju okolo. ZAR JE NEŠTO ŠUŠNULO?

Pokušajmo razmišljati potpuno racionalno. Dakle, dobro je što neće blokirati ceste i dobro je što će hitna služba raditi. Sve bolesti, od kojih se ne umire, morat će čekati. Kako će se to odraziti na zdravlje nacije? Broj CT-a i mnogih drugih pregleda makar će privremeno pasti. Potrošnja lijekova također. Hoćemo li zbog toga pocrkavati?

Treba znati da je štrajka liječnika već bilo i bit će ih. I uvijek se ponavljalo isto. SMRTNOST JE ZA VRIJEME ŠTRAJKOVA UVIJEK PADALA. Naoko paradoksalno, ali objašnjenje je jednostavno. Prema mnogim analizama, zbog nus-pojava lijekova, bolničkih infekcija i liječničkih pogrešaka umire oko 8% stanovništva. (Kažu da ih je pojeo medicinski sustav.) Samo od raka i srčanih bolesti se umire više. Možemo reći i ovako: na 3 žrtve raka dolazi jedna „žrtva sustava“. Manje rizičnih postupaka i lijekova, i bit će više živih. Hm, hm, je li rizičnije previše ili premalo lijekova?

Štrajk bi mogao iznjedriti još jednu korist. MANJE ĆE SE TRETIRATI ONI, KOJIMA TRETMAN NIJE NI POTREBAN. Već odavno upozoravam da je korigiranje kriterija bolesti uzelo maha zadnjih godina. Farmaceutski lobi svako malo iskamči neku korekciju, na osnovu koje nam uguraju u usta još lijekova. Recimo, hipertenzija se nekada definirala uz tlak veći od 160/100 mmHg, a danas je granica postavljena na 140/90. „Opasan“ kolesterol nekada se smatrao onaj iznad 240mg/dL, a danas iznad 200. Definicija kronične bubrežne bolesti toliko je izmijenjena, da danas trećina osoba, starijih od 65 godina, ima bolesne bubrege. Opasna progresija bolesti prisutna je u manje od 1/1000 slučajeva godišnje. Osteoporoza i poremećaji ponašanja kod djece su svijet za sebe. Medikalizacija uz malo koristi, a vjerojatno puno štete. Eto, svega toga bi moglo biti manje kada počne štrajk. Kada malo promislim, možda nam je štrajk i potreban. Da, makar nakratko, prodišemo punim plućima. A i država će uštedjeti koju sitnicu.