Predmet ovog članka je sudska zaštita u parničnom postupku stvarnopravnog ovlaštenika koju on uživa kao nositelj stvarnog prava, uključujući i pravnu zaštitu posjeda, kojeg zakon definira kao faktičnu vlast glede neke stvari. To je osvrt na bitna pravila Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N., br. 91/96., u nastavku ZOV) o zaštiti posjeda. Posjed se štiti od smetnje. Tako je bilo prije, a tako je i danas. Posjed se može smetati oduzimanjem i uznemiravanjem. O oduzimanju posjeda govorimo kad je potpuno prestala faktična vlast dotadašnjeg posjednika, a o uznemiravanju kad ta vlast nije posve prestala, ali je na stanovit način ograničena. Načini zaštite posjeda su: dopuštena samopomoć i sudska zaštita. Putem samopomoći posjednik, primjenom sile ili na drugi pogodan način, uspostavlja posjedovno stanje kakvo je bilo prije čina smetanja. Takav način zaštite posjeda samo je iznimno dopušten, ako su se ostvarile zakonom propisane pretpostavke. Upravo zato što se općenito ne dopušta samopomoć, zakon nastoji osigurati odgovarajuću sudsku zaštitu posjeda. ZOV sadrži neke novosti glede te zaštite, na koje valja upozoriti: a) pojam smetanja posjeda; Činjenica da je netko promijenio postojeće posjedovno stanje, t.j. da je drugoga uznemirio u posjedu ili mu ga je oduzeo, ne mora još značiti da je došlo do smetnja posjeda. da bi se u takvom slučaju radilo o smetanju posjeda, ono mora biti bez ovlaštenja (čl. 20. i 21. ZOV-a), odnosno da smetanje posjeda nije bez ovlaštenja u ovim primjerima: – ako se posjednik suglasio sa zadiranjem u svoj posjed, – ako se do njega došlo u okviru dopuštene samopomoći, – ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom, – ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten odlukom suda odnosno drugog tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. b) aktivnu legitimaciju; U posjedovnim parnicama su aktivno legitimirani posredni, neposredni i nasljednički posjednik. Međutim, ZOV je u nekim slučajevima izričitim odredbama drukčije uredio opseg posjedovne zaštite. To se ponajprije odnosi na posrednog posjednika (čl. 25. ZOV-a). c) pasivnu legitimaciju; Krug osoba koji se u posjedovnoj parnici pojavljuju u svojstvu tuženika su svi oni koji posjednika samovlasno smetaju u posjedu. d) neka procesna pitanja. ZOV unaprijed određuje mogući sadržaj rješenja o smetnji posjeda (čl. 22. st. 1.) propisujući izričito da se tužbeni zahtjev u parnici zbog smetanja posjeda mora sastojati od: – utvrđenja konkretnog smetanja posjeda, – naloga za uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja, i – zabrane takvog ili sličnog smetanja ubuduće. ZOV propisuje (čl. 22., st. 2.), uz ostalo, i da sud pruža zaštitu posjeda bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu. ZOV propisuje (čl. 25.,st. 3.), da se u svezi s prigovorom kako oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo neovlašteno smije isticati pravo na poduzimanje posjedovnih čina te da se o njemu smije raspravljati. Takvu zakonsku odredbu treba pozdraviti, jer kad zakon sankcionira samo neovlašteno smetanje posjeda, tuženiku zaista valja omogućiti da svim sredstvima dokazuje kako smetanje posjeda nije bilo neovlašteno.