Zakon o vlasništvu (ZOV) i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99 i 22/00.) uređuje ova stvarna prava: vlasništvo, služnost, prava iz stvarnog tereta, pravo građenja i založno pravo. Zakonske odredbe o svakom od tih stvarnih prava sadrže pravila o njegovoj zaštiti. Osim odredaba o stvarnim pravima, u ZOV-u se nalaze one o posjedu stvari i o njegovoj zaštiti. ZOV u članku 30. definira pravo vlasništva kao stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga iz toga isključi, ako to nije suprotno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U tim granicama vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Druge osobe ne smiju vlasnika ometati u ispunjavanju tih njegovih ovlasti. Ako one to ipak učine, vlasnik ima pravo na zaštitu. Vlasnik može zbog različitih razloga biti ponukan da pred sudom zatraži zaštitu svog prava, od kojih ZOV uređuje samo dva, i to: kad netko neovlašteno drži vlasnikovu stvar u posjedu te kad treća osoba nije neovlašteno zadržala posjed stvari ili ga oduzela vlasniku, već na neki drugi način ometa vlasnika u vršenju njegovih vlasničkih prava. U prvom od navedenih slučajeva vlasnik raspolaže tužbom koju ZOV prema uzoru na OGZ, zove prava vlasnička tužba, dok se u drugom slučaju vlasnik može poslužiti tužbom zbog uznemiravanja. Jednaku zaštitu prema ZOV-u uživa i tzv. pretpostavljeni vlasnik, koji može podići vlasničku tužbu te tužbu zbog uznemiravanja. Prava vlasnička tužba Pravom vlasničkom tužbom vlasnik zahtjeva da se posjedniku njegove stvari naloži da mu preda svoj posjed te stvari. U smislu odredbe čl.161.,st.3. ZOV-a, pravo zahtjevanja predaje posjeda ne pripada osobi koja je otuđila stvar u svoje ime dok ta stvar još nije bila njezina, a poslije ju je stekla u vlasništvo. Naknadnim stjecanjem vlasništva se dakle u navedenom slučaju ne stječe pravo i na rei vindikaciju. Odredba čl.162.,st.3. ZOV-a omogućuje uz određene pretpostavke, tužitelju da ishodi predaju stvari u posjed čak i onda kad nije njezin vlasnik. Tuženik, naime, koji taji pred sudom da posjeduje stvar, a dokaže se da ju posjeduje, mora već samo zbog toga predati tu stvar tužitelju u posjed, ali zadržava pravo da stvar zahtijeva vlasničkom tužbom. Pravom vlasničkom tužbom ne može se tražiti bilo koja stvar u tuženikovu posjedu, već samo ona koja se može identificirati,. Ta se stvar mora na neki način razlikovati od ostalih istovrsnih stvari. Sve je to posve razumljivo, jer tužitelj mora dokazati (čl.162., st.1. ZOV-a). da je upravo ona stvar čiji posjed zahtjeva od tuženika njegovo vlasnništvo. Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinu vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed - čl.163.,st.1. ZOV-a). Tako posjednik može istaknuti da stvar drži u posjedu kao najmoprimac na temelju ugovora sklopljenog s vlasnikom kao najmodavcem. Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinu vlasniku ako izvodi svoje pravo na posjed od posrednog posjednika, koji ima pravo na posjed te stvari, osim ako je posjed dobio posjednik od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga da (čl.163.,st.2. ZOV-a). Posjednik se, npr. može protiviti tužbenom zahtjevu navodeći da stvar drži kao podzakupac na temelju ugovora s osobom koja u odnosu prema vlasniku stvari ima položaj zakupca. Međutim, ako su vlasnik stvari i zakupac ugovorom isključili mogućnost davanja te stvari u podzakup (čl.586.,st.1. ZOO-a), podzakupac će je morati predati u posjed vlasniku. Ako posjednik stvar koja je bila otuđena ustupom, zahtjeva da je posjednik preda njezinu vlasniku, može novom vlasniku suprotstaviti i prigovor svojega prava na posjed koje bi ima prema ustupitelju (čl.163.,st.3. ZOV-a). Ovlaštenici stvarnih prava uživaju zaštitu koja se ostvaruje pred raznim državnim tijelima, u raznim postupcima i po raznim osnovama. O njihovim zahtjevima nadležna će tijela odlučivati u ustavnosudskom, parničnom, izvanparničnom, krivičnom, upravnom i drugim postupcima.