Više je nego grijeh bacati srdelu ili inćune, jer djeluju poput nekakvih protuotrova pri svakodnevnim izazovima iz naših tanjura.
U svijetu ne postoji manjak hrane, samo što je nejednako raspoređena. Negdje je ima previše (pa se često i baca), a negdje je ima premalo (pa vlada glad). Osjećam veliku averziju prema bacanju hrane i siguran sam da bi se to moglo u velikoj mjeri spriječiti. Kada bi bilo više sluha i kada bi se malo potrudili.
Poznata je činjenica da veliki trgovački lanci puno toga bacaju, jer im porezna regulativa ne ide na ruku (eventualne donacije stvaraju im dodatni trošak). Dobra je vijest da će se to uskoro izmijeniti.
No, druga je vrsta problema kada ribari bacaju ribu, jer kažu da je nemaju kome prodati. Žalosna je to činjenica, iako znam da se takve stvari ponekad rade i zbog sprečavanja pada cijena (sjećate se da su nekada davno, zbog istog razloga, kavom ložili lokomotive?). I shvaćam da bi svi htjeli više zaraditi. Ali, pokušavam razmišljati na drugačiji način. Što gubimo bacanjem ribe, a pogotovo sitne plave ribe?
Riba bi trebala biti vrlo zdrava hrana. Da, trebala bi biti u nekim normalnim okolnostima. Nažalost, more nije imuno od zagađenja, pa su ribe kontaminirane teškim metalima, dioksinom i drugim otrovima. Inače se zna da su amalgamske plombe i riba glavni izvori zagađenja živom. Ali, kada govorimo o ribama, ne bih rekao da je pravilo univerzalno. Veće ribe (poput tune), koje žive duže i koje su na višem mjestu u hranidbenom lancu, akumuliraju daleko više otrova. Štoviše, koncentracija otrova kod njih daleko je veća nego u okolnom moru. Zbog toga tuna i slične proždrljive ribe ne predstavljaju zdrav izbor u svakodnevnoj prehrani.
Srećom, sitna plava riba nekoliko je puta manje zagađena od tune. Uz to, predstavlja izvrstan izvor omega 3 masnih kiselina, koje nam inače toliko nedostaju. Zapravo smo prekrcani omega 6 masnim kiselinama.
Idealan omjer unosa omega 3 / omega 6 trebao bi biti 1:1 do 1:5. Kod uobičajene zapadne prehrane taj omjer je najčešće od 1:20 do 1:50. Krivci za to su margarin i jeftina komercijalna ulja (od repice, kukuruza, suncokreta, soje i sl.) Ove masnoće su poput epidemije. Nalazimo ih, doslovno, svuda. Poput šećera. Nikada ih ne bi koristili kada bi znali koliku nam štetu čine. Djeluju pro-upalno i oštećuju stanice, a od toga se možete samo razboljeti. Ne zovu ih uzalud tihim ubojicama.
Pravo maslinovo ulje (naglasak na “pravo”) je puno bolji izbor, ali ga ne smijete zagrijavati, jer brzo oksidira (za kuhanje je bolje kokosovo ulje).
Više je nego grijeh bacati srdelu ili inćune, jer djeluju poput nekakvih protuotrova pri svakodnevnim izazovima iz naših tanjura.
