Prije dva tjedna bila sam u Krasnom pa sam usput svratila do jednog OPG-a koji uzgaja eko hranu. Banula sam u nedjelju pred mrak s grižnjom savjesti da je nekulturno i da ću smetati ljudima koji su se možda već povukli u kuću na neradni dan. Dočekala me vlasnica pored kombija u kojeg je ukrcavala kašete sa svježim povrćem, ljubazno i spremno. Kao da je najnormalnija stvar da joj u nedjelju predvečer netko dođe po hranu. Povela me u vrt da si sama naberem što želim uzeti. Njen muž je zalijevao povrće daleko na drugoj strani velikog vrta.

Šetala sam među pomidorima, balancanima, salatom, paprikom i oduševljeno brala što sam željela ponijeti sa sobom. Ugodna, mlada žena veselo je čavrljala iako se vidio umor na njenom licu. Kaže da joj na godinu starije dijete ide u Rijeku ili Zagreb u srednju školu u dom i da već očajava. Kaže da obožava život u prirodi, ali nedostaci malog mjesta daleko od grada čine svoje, 14 godina ima, a već će morati otići iz roditeljskog doma. Muž će kasno navečer završiti zalijevanje vrta, u nedjelju kao i svaki drugi dan.

Osjetila sam zahvalnost što imam priliku uopće šetati njihovim vrtom koji je zapravo ogromno polje u kojem su uz povrće rasli i mnogi ljekoviti korovi kako je to i uobičajeno kod eko uzgoja. Kako olako prosuđujemo koliko nam je život u gradovima ponekad težak… I kako olako nam proleti glavom misao da je ta eko hrana skupa, a uzgojena je na pravoj zemlji, za razliku od one uzgojene u tehnološkim staklenicima na svakojakim podlogama. Zaista je privilegija da uopće možemo kupiti takvu hranu! Netko se zbog nje diže rano ujutro i do kasno uvečer radi na polju da bi ju uzgojio na prirodan način.

Netko zbog te hrane nema ni petka ni svetka i bere ju tek kad optimalno dozrije na suncu da ima što više minerala i vitamina u njoj, ne koristi hladnjače u kojima bi ju skladištio danima i tjednima. Netko razbija glavu što će s njom kada prođe par dana ako ju nije prodao i otkida vrijeme od svog sna da ju preradi u namaze, ukiseli, sačuva nekako da ne propadne. Neko još vidi smisla u tome da ostaje u malim mjestima i bavi se poljoprivredom, vozi ju par sati do naših tržnica i stoji za štandom i vječito ljubazno prodaje kupcima.

Koje sreće mi u gradovima imamo što ju možemo samo tako lako kupiti!

A jeste li znali da se u Rijeci barem jednom mjesečno organiziraju zelene tržnice ekološki uzgojene hrane? Jeste li znali da na njima prodaju samo ekološki certificirana obiteljska gospodarstva koja zaista povrće i voće uzgajaju na zemlji i pod suncem, bez umjetnih gnojiva, bez prskanja, samo uz beskonačan ručni rad? Jeste li znali koliko ste sretni ako živite u Rijeci i većim gradovima gdje su ovakve tržnice organizirane da ju uopće možete kupiti?

Potražite na društvenim mrežama, upišite “eko tržnica” i posjetite ih. Kupujući od domaćih ekoloških proizvođača osiguravate da njihov trud ima smisla i da njihov plasman bude redovit u vašem gradu.

Pohodite ih redovito, kupite bar jednu kilu ovakvog povrća, vidjeti ćete razliku. Jer, tamo gdje ide vaš novac , ide i vaša energija!