Ugodna šetnja Opatijom… Ispred mene se pojavi plakat koji me poziva na izložbu: "Željeznice". U Paviljonu Jurja Šporera. To je odmah u blizini. Pa hajdemo. I Vi, dragi Vi… Otvaraju se vrata. Neki mladić, vjerojatno student, sjedi za klupom. Čim me je ugledao upisuje broj 81 u otvorenu bilježnicu pred sobom. - Osamdeset i prvi!, kažem mu glasno. - Molim? - Ti brojiš posjetitelje, jel da? - Aha. - A o čemu je izložba? - Ne znam ti ja ništa… Odličan početak. Osvrćem se oko sebe i vidim makete i slike vlakova. Dakle, o željeznicama... Kad dođem na izložbu, volim čitati. A ovdje nema nikakvog prospekta ni pismenog materijala. Ma je li moguće...? A onda ga uočavam. Pano sa četiri stranice teksta. Možda tamo nešto objašnjavaju, ponadam se. Čitam prvu rečenicu: "Ljudi su več na cestama Rimskog carstva…" Stanem. Prožeo me neki čudan osjećaj. Čitam ispočetka: "Ljudi su več…" Opa, pravopisna greška! Kako u Burzi ponekad radim korekture tekstova, ova detekcija mi je već postala automatska. Profesionalna deformacija, kako kažu. No, dobrom možda im se omaklo. Dešava se. Čitam dalje. I ubrzo naletim na novi "več". E ovo je čudno. Da nije bila greška u kompjuterskom programu? Možda nisu imali slovo "ć". Čitam dalje i pronađem ga. Dakle, sve je u redu. A onda me opet odvali: "VEČ". Sad se već probudio korektor u meni. I krenem brojati. U četiri stranice "več" se pojavljuje 5 puta. Ali to nije sve. U zanimljivom tekstu još su se našli i biseri poput: svijetsku, izujetnoj, koristeči, koriščenjem, kčerka, menađerski. Da sam čitao uradak kakvog osnovnoškolca, još bih i razumio. Potpisnik teksta: Jan Bernd Urban, član opatijskog Poglavarstva. Da li ga je on i tipkao za ovu prigodu, ne bih mogao sa sigurnošću reći. Ali je svakako bio na otvorenju. Kao i gradonačelnik Opatije, dr. Amir Muzur te direktorica Muzeja turizma, muzejska kustosica i povjesničarka umjetnosti, Mirjana Kos-Nalis. Održali su govore i najzad izložbu svečano proglasili otvorenom. Na banketu je posluženo izvrsno vino s Cresa, sokići i mali slatki sendviči. Posjetitelji su šetali, gledali, komentirali, klimali glavama. Jesu li i oni primijetili greške? Je li uopće nekome bilo i stalo? Bi li imali hrabrosti izjaviti nešto pred eminentnim govornicima? - Alo, ljudi, pa što ste to otvorili? Mogli ste barem pročitati prije? Ili žešće: - Pa pobogu, na što trošite moju lovu? Kvalitetnije se rade izložbe dječjih crteža u osnovnim školama. Kako vas nije sram!? Možda je samo neko dijete za vrijeme svečanog otvaranja povuklo mamu za rukav i naivno upitalo: - Mama, što se "već" ne piše s mekim "ć"? A mama ga je brzo ušutkala da ne prekine govor velikih, školovanih ličnosti. "Ja nisam normalan", pomislio bi klinac. On bi u školi za isti sastav dobio jedinicu i vratili bi mu ga išaranog crvenom bojom i mama bi vikala na njega, a odrasli za to vjerojatno dobivaju novac. Vlasniku izložbe, očito strastvenom sakupljaču, koji mi je pristupio kada je vidio da znatiželjno promatram pano s tekstom, napomenuo sam greške. A ovaj je rekao da nije kriv, da ih je i on vidio, ali da su mu tekst poslali zadnji dan. I vjerujem mu. Nažalost, dragi Vi, izložba je otvorena samo do kraja siječnja. Ako ste ovaj članak pročitali dovoljno rano, možda je još stignete pogledati. Da popravite statistiku broja posjetitelja. Ako se usuđujete, možete sa sobom uzeti i crveni flomaster…