Prije dobrih 12 godina, u jeku rata, kada sam ja imao 13 godina i igrao nogomet pred kućom, u Zagrebu je grupa ljudi zbog tragedija zarobljenih, nasilno odvedenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila odlučila podignuti "Glas hrvatske žrtve". Kako ta "grupa ljudi", tj. bližnji ovih gore navedenih, nemaju baš prevelikog utjecaja na, recimo, UN koji je tada mogao pomoći, odlučili su razloge svoga protesta prikazati i u fizičkom obliku, da bi bili uočljiviji, da bi se za njih moglo zapeti, da bi nekoga opalili po glavi. Imena zarobljenih, nasilno odvedenih i nestalih ispisana su na ciglama. Cigla po cigla nastao je zid. Nastao je Zid boli. Ono što je 1993. započelo kao protest, danas je spomenik. 13.600 stvarnih imena poginulih i nestalih, ispisana rukama majki, supruga i prijatelja, godinama su ležala u Zidu. Po njima je kapao vosak zapaljenih svijeća sjećanja, pišali su psi lutalice, polagalo se cvijeće, zapinjali pijanci, odavala počast. Zid se godinama rušio i ponovo brižno popravljao. Do ove subote. Tada se nešto promijenilo... Kao što sam i napisao, ja sam u vrijeme nastajanja simbola, sa prijateljima igrao nogomet. Klinci u drugim krajevima Hrvatske vjerojatno nisu baš opterećivali takvim glupostima. Ali mi, sretnici sa zapadnije strane; eto, brinuli smo se o tome. A danas... I danas. Ali danas znamo da postoje i oni "drugi klinci". Rat je nešto što se dogodilo i otišlo i ne vratilo se nikada! U redu, hajdemo sada igrati nogomet. Hajdemo samo živjeti. Sa boli ali i bez boli. Je li to moguće? Upalim televiziju i umjesto da se živciram što su tamo emisije koje zaglupljuju, što je karneval ili što su veprovi na Cresu, ja gledam ljude uplakane ljude koji se svađaju. Tresu se od boli i jedva izgovaraju svoje argumente. Bolno im je pričati a moraju pričati. Žele zaboraviti a stalno ih podsjećaju. Svađaju se oko otvorenih rana koje nikada neće zacijeliti. Zbog čega? Zbog onog zida: sa zidom se nešto događa. Dvije su grupe patnika. Jedni žele da se cigle sa zida upotrijebe za temelje velikog spomenika na groblju Mirogoj. A drugi tvrde da je sam zid spomenik i da je ideja ovih prvih skrnavljenje simbola. U srži-bore se za istu stvar. Zid je simbol njihove boli. Ali se sukobljavaju zbog-što s tim simbolom? Kako da bude dobar simbol? Kako pokazati da je simbol? Kako ga dostojno ovjekovječiti? Kako taj simbol formalizirati i pretvoriti u Spomenik? Kako…kako olakšati tu prokletu neprestanu bol? I jedni i drugi napunjeni su snažnim emocijama. I živim sjećanjima. Emocije i sjećanja ih nose i izazivaju, koliko sam uspio primijetiti, ljutnju na one suprotnog mišljenja. Koje je, u biti, isto: da prestane… Zid je simbol boli. Ali, zid i boli. I baš zato što je simbol i zato što nanosi bol, jedni žele da ostane baš takav kakav jest i tu gdje jest. Po ranama ne treba kopati. Samo se pogoršavaju. Žele da zid oslikava uvjete svog nastanka: patnju malih ljudi. Da bude na cesti ili kakvom trgu, gdje je i nastao, pred očima svih. Da prestane… Drugi, pak, tabor želi da se zid premjesti i da se od njega napravi veliki spomenik koji bi oslikavao veličinu i dostojanstvo žrtava. I da se jednom za svagda makne s ceste. Da imena djece budu ispisana zlatnim slovima. Da veliki spomenik preuzme simboliku boli, a cigle zida budu njegovi temelji. Da spomenik bude na groblju, da mu se mogu dostojanstveno odavati počasti. Da se bol zavije u veliki betonski gips. Da prestane… Žalosno je ustvrditi, ali i ovdje se, kao i kod većine stvari u Hrvatskoj, stalo na pola puta. A to pak, najviše boli. Jedan dio zida u subotu ujutro ju uklonjen, odvezen ma Mirogoj i obliven betonom. Postao je temelj velebnog spomenika. Kada je za to čula grupacija koja je za zid u njegovom originalnom stanju, podigli su svoj glas i nasilno su prekinuli sve daljnje radove. Uvrijeđeni su jer netko dira u njihove svetinje. Dežuraju i ne daju da se odnese i najmanja krhotina. (Jer su se cigle u transportu i razbijale). Ako bude potrebno, svim silama čuvati će imena svoje djece. Kada je grupa koja hoće betonske temelje čula da je grupa ciglenog zida zaustavila radove, podigli su svoj glas i rekli da neće dopustiti da se netko igra s njihovim svetinjama. I da će doći tamo i, ako treba, silom braniti nastavak izgradnje. A onda su se upleli i političari. Pa stali svaki iza svoje strane. I rekli da ne treba politizirati tako osjetljivu stvar. Pa došli i novinari i rekli da od toga ne treba raditi spektakle. A najzad su se, eto, pojavili i kolumnisti malih oglasnika da sve to komentiraju. Sada, barem od kada sam je ja zadnji put vidio, stvar stoji. Dio zida je na Mirogoju, dio na cesti. Sve puno krhotina zida, uplakanih majki i uzavrelih emocija. Svi su napeti i sve stoji. Zbog želje da se zaustavi, bol je ponovo izronila.