Liječnici su izabrali jednu od najotrovnijih poznatih materija i trajno je ugradili u tijela stotina milijuna ljudi. Uz trajno ponavljanje da nikakvih štetnih posljedica tu ne može biti. Ako mislite da počinjem priču o doktoru Mengeleu, varate se! Opet ću progovoriti o amalgamskim plombama, kojima se i dalje nesmiljeno pune rupe, nastale sanacijom karijesa. Imaju lijepu srebrnu boju i kutnjaci su obično obilno zaliveni ovakvom masom. Nesreća je u tome što izgleda da OVAKVE NAOKO BEZOPASNE PLOMBE STOJE U ZALEĐU MNOGOBROJNIH ZDRAVSTVENIH PROBLEMA SUVREMENE CIVILIZACIJE. A kako i ne bi? 52% amalgamske mješavine čini živa. Ostatak je bakar, kositar, srebro i cink. Amalgami su ušli u upotrebu prije skoro 200 godina, uz snažnu socijalnu notu. Zlato je suviše skupo (kombiniralo se i s olovom, ali je odbačeno, kao preopasno), a htjelo se i siromašnijima omogućiti da uz znatno manji izdatak saniraju zube. Bilo je i protivnika, ali većina zubara UPORNO JE TVRDILA DA SE TOKSIČNOST ŽIVE, U KOMBINACIJI S DRUGIM METALIMA IZ AMALGAMA, GUBI. Ustvari, radi se o obrnutoj logici. Otrovnost amalgamskih plombi u to doba i nije posebno ispitivana, odnosno nije dokazana. Sve ono što nije dokazano otrovno, nije ni štetno. Odnosno, sigurno je za upotrebu. PA I ZA TRAJNU UGRADNJU U USNU ŠUPLJINU. Ova nakaradna obrnuta logika zadržala se do danas. Uhvatila je debele korijene. Živa je, inače, nevjerojatno otrovna za čovjeka. Prema respektabilnoj analizi Centra za otrove sveučilišta u Tennesseeju, ŽIVA JE TEK MALO MANJE OTROVNA OD PLUTONIJA, NAJOTROVNIJE SUPSTANCE S POPISA. Ako srebro i bakar guše toksičnost žive… No, bolje je o tome ne otvarati širu raspravu. Naime, mogućnost "zaključavanja" žive unutar plombe živi samo u nečijim glavama. U realnosti sasvim sigurno ne. Živine pare iz amalgamskih plombi stalno se oslobađaju. Tako već OBIČNO ŽVAKANJE AMALGAMSKIM ZUBIMA POVEĆAVA KOLIČINU ŽIVINIH PARA U USNOJ ŠUPLJINI ZA 6 PUTA. Odnosno, koncentracija je čak 54 puta veća u odnosu na usnu šupljinu bez amalgamskih plombi. Više plombi-veća koncentracija. Da ne bude zabune, živine pare su živa, ništa manje otrovna. Možda će se jednog dana moći "zaključavati", ali za sada znamo da se 90% OVIH PARA VRLO LIJEPO ABSORBIRA, VEĆINOM U PLUĆA. U roku od 10 minuta, 30% ove plućne žive završi u krvi i udaljenim organima. Uz to, 5 metala, prisutnih u amalgamu, dolazi u interakciju, tvoreći 16 različitih korozivnih spojeva. I oni se pohranjuju na različitim lokacijama. No, ni to nekima nije dovoljno. Američko zubarsko udruženje čvrsto stoji na stanovištu, da glavninu žive čovjek dobije konzumirajući tunu. Ovakav zaključak stoji na klimavim nogama. Veliki dio svjetskog pučanstva nikad ili gotovo nikad ne jede tunu, pa bi faktički ispalo da su opasnosti po pitanju žive minorne. Zato je Svjetska zdravstvena organizacija konzultirala najveće stručnjake po pitanju otrovanja živom. I istina je slijedeća: 3-17 mikrograma dnevno akumulira se od amalgamskih plombi, a manje od 3 mikrograma od svih ostalih izvora. A to su riba, sva ostala hrana, zrak i voda. Dr. Lars Freiberg, voditelj ispitivanja, rekao je:" Nema sigurnog nivoa za živu. I najmanje količine su opasne." Zubari su svakodnevno, više od ostalih, izloženi amalgamskim parama. INCIDENCIJA TUMORA NA MOZGU KOD NJIH JE 2 PUTA ČEŠĆA NEGO KOD UOBIČAJNE POPULACIJE. Da su amalgami sigurni, toga ne bi bilo. Sterilitet kod zubarica je barem 3 puta češći nego kod ostalih. Otprilike u istom omjeru povećana je i mogućnost spontanog pobačaja. Zubarsko osoblje ima povišenu koncentraciju žive u centralnom nervnom sistemu i bubrezima. Neurološki testovi često pokazuju značajna odstupanja. O "bezopasnosti" amalgama dovoljno govore preporuke proizvođača zubarskog materijala, upućene zubarima. Svi živini spojevi moraju se čuvati u čvrsto zatvorenim posudama, svaki direktan kontakt s amalgamima treba maksimalno izbjegavati, a godišnja ispitivanja otrovanosti tijela živom vrlo su preporučljiva. Eto, pa ti popravljaj zube… Slijedeći put: Ovčja posla