Život na korak do smeća

Novi Ministar financija na proljeće će otputovati u Ameriku. Zadužit će se. U ime svih nas. Zato jer nam fali novaca. U nadi da će cijena zaduživanja biti što povoljnija, Vlada je zabrinuto gledala u jednu američku rejting agenciju - Fitch. Visina kamate u direktnoj je vezi s našim kreditnim rejtingom. Kreditni rejting ugrubo označava kolika je vjerojatnost da će se kupljene obveznice i vratiti s kamatom. Mi balansiramo između adekvatnog s tendencijom slabljenja i rizičnog. A, sve što je rizično i nije preporučljivo ulagačima, Amerikanci svrstavaju pod zajednički nazivnik: junk. Smeće. Da bi netko kupio smeće, to mu se mora jako isplatiti. I zato su u tom sektoru kamate na obveznice visoke. 

Naš novi Ministar financija, zajedno s Vladom, već je odavno odlučio da će ići u Ameriku prodavati državne obveznice. Bez obzira na rejting. Nama ta lova treba, pa koliko košta da košta. I, zato su odahnuli kada je rejting ostao nepromijenjen i nije pao u kategoriju „smeće“. Kamata neće biti 7,5% nego „samo“ 7% godišnje. Na cifru od oko milijardu i pol dolara, za koliko se idemo zadužiti, to je razlika od oko 5 milijuna dolara. Za jedan stupanj u rejtingu. U Vladi su odahnuli. Iako su bili spremni platiti i više. Još bi se mogli hvaliti da smo uštedjeli. Jer, po njima, rejting nije smanjen zahvaljujući njihovoj politici. 

- Vidite kako smo obzirni. Mogli smo se zadužiti po sedam i pol. Ali, nismo. Nismo! Mi smo se zadužili po sedam. Nije li to divno? Nije li to za pohvalu? Nije li to za odlikovanje? Nije li to za još jedan mandat?

E, sad. Mogao bi se neki građanin naivno upitati zašto se mi uopće zadužujemo? Ukoliko ne proizvodimo onoliko koliko trošimo, zašto jednostavno ne smanjimo potrošnju? Dobar dio građana upravo zahtijeva smanjenja u broju zaposlenih u javnoj upravi, na primjer. Odgovori su, otprilike, da bi naglo rezanje potrošnje izazvalo velika negodovanja u narodu, a možda čak i onemogućilo normalno funkcioniranje države. Svejedno, ukoliko si ga ne možemo priuštiti, onda to funkcioniranje i nije baš normalno. A negodovanje? Da, toga će biti. 

Kako naše vlade uglavnom nisu sklone odlučnim i čvrstim potezima, da ne bi uzrokovale drastične posljedice, odluka o zaduživanju pod svaku cijenu bila je potpuno očekivana. Dapače, već je ukalkulirana u proračun. 

Kako svako novo zaduživanje povećava količinu ukupnog zaduženja, možemo očekivati i da će ovo povećati količinu hrvatskog duga. Duga koji će se, jednoga dana, trebati otplatiti. Kako i čime, pitate se? Kako i čime, ako ni danas nemamo dovoljno novaca za pokrivanje svojih troškova? Kako i čime, ako je dug svake godine sve veći i veći? Jer, svake godine naš Ministar financija odlazi u neku stranu zemlju i prodaje državne obveznice.

Sve oči i nade uprte su u naše gospodarstvo. Svi se nadaju rastu. Jer, ako krenemo proizvoditi više, imat ćemo više i nećemo se trebati zaduživati. A možda ćemo i uspjeti vratiti naše dugove. Pa se rade nekakve promjene u gospodarskoj politici. I u poreznoj politici. I u običnoj politici. A gospodarstvo nikako da krene s povećanom proizvodnjom. Upravo suprotno, proizvodnja pada. I, što sada? Do kada će to trajati? Ukoliko ne znate odgovor, ne morate se brinuti. Odgovor je jednostavan: vidjet ćemo...