Nedavno je zaposlenik jednog austrijskog osiguravajućeg društva nadležnima morao objašnjavati loše rezultate svog društva u Hrvatskoj. Zaključno je rekao: „Nažalost, unatoč svim našim krasnim proizvodima koje ovdje u Austriji uspješno prodajemo, u Hrvatskoj nemamo uspjeha, jer Hrvati, jednostavno, nemaju para!“
„Život mi doista nije lak“, jada se jobovski naš čitatelj R.I., inače zastupnik osiguranja u jednom našem osiguravajućem društvu, plaćen na proviziju, odnosno po učinku - koliko premije donese – toliko provizije zaradi (ili po onoj narodnoj: kol'ko para – tol'ko muzike). „Šefovi mi stalno povećavaju planove, kao da žive na Mjesecu, a ne u ovoj našoj Hrvatskoj, obilježenoj recesijom i krizom, koja zasigurno ima ne jedno, nego bar tri dna... Ne vjeruju mi da posao ne ide, da ljudi jednostavno nemaju para za osiguranje, da osiguravaju samo ono što moraju po propisima, da su presretni ako mogu otkupiti policu životnog osiguranja koju sam im prodao prije samo tri godine, iako su svjesni da gube dio uplaćenog novca... Kamo to sve vodi ? Nećemo li i mi 'terenci' uskoro ostati bez posla?“
Što čovjeku odgovoriti, a da ne bude muljanje? Možda istinu, koju ne govore šefovi našeg R.I.-a, nego jedan stranac.
Naime, nedavno je zaposlenik jednog austrijskog osiguravajućeg društva (inače Austrijanac), pozvan na sjednicu u matično društvo, gdje je nadležnima morao objašnjavati loše rezultate svog društva u Hrvatskoj. Kao glavni i zaključni argument kojim to pravda rekao je: „Nažalost, unatoč svim našim krasnim proizvodima koje ovdje u Austriji uspješno prodajemo, u Hrvatskoj nemamo uspjeha, jer Hrvati, jednostavno, nemaju para!“ Dakle, shvatio je čovjek da nije u pitanju želja (svi bi željeli dobro životno osiguranje), niti volja (svi bi htjeli da mogu investirati u životno osiguranje), već, jednostavno, objektivna činjenica koja ne dozvoljava drugačiji rezultat od onoga koji je postignut. A on je sljedeći: „U 2011. godini zaračunata bruto premija svih hrvatskih osiguratelja pala je u odnosu na prethodnu godinu za 1,1%. To, samo za sebe, i nije tako strašno. Ali, kumulativno, u tri posljednje godine ukupan pad iznosi 528 milijuna kuna.
Tako se dogodilo da, umjesto u 2007. godini prognoziranog sigurnog prelaska kultne granice od 10 milijardi kuna ukupne premije, već u 2008. ostajemo na 9 milijardi i 140 milijuna, što znači da će san o prelasku te famozne granice još dugo biti samo – san.
Čudno? Nipošto! To je odraz realnosti u kojoj se nalaze građanstvo i poduzetnici.
Uostalom, osiguranje je samo nadgradnja i slijedi sudbinu temelja.
Dakle, da priznamo da je Austrijanac u pravu? Ili da ipak koristimo ono što smo naučili u (nedavnoj) povijesti, kada su upravo neki austrijski osiguratelji u Hrvatskoj, za vrijeme teških ratnih godina, ubrali (na crno) stotine milijuna maraka premije životnih osiguranja, dok su naši osiguratelji govorili da ljudi nemaju para.
Uostalom, nije li javno objavljen podatak da građani u bankama drže preko stotinu milijardi kuna ušteđevine? Istina je zasigurno negdje na sredini, pa je i pesimizam našega R.I.-a samo djelomično utemeljen. Para za osiguranje nema, ali bi ih se i našlo da se nude atraktivni osigurateljni proizvodi, konkurentni onim bankarskim.
