Tvrdnja izrečena u naslovu ove kolumne kod većine prosječnih čitatelja vjerojatno neće izazvati pozornost, jer se, laički, samo po sebi razumije da je točna. No, za one koji prate zbivanja u našoj sudskoj praksi vezana uz stajališta oko naknade neimovinske štete, konačna potvrda točnosti navedene tvrdnje vrlo je značajna. O čemu se radi? Prema starom Zakonu o obveznim odnosima iz 1978.g., kojega je Republika Hrvatska preuzela kao svoj (v. narodne Novine br. 53/91), u slučaju "naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinom bračnom drugu, djeci i roditeljima, pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove" koje trpe zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe (čl. 201. st.3.). Slično određuje i novi Zakon o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/2005) u čl. 1101.st.1., premda je sustavno problem naknade neimovinske štete riješio na drugačiji, moderniji, način. Dakle, uvjet za dosuđivanje pravične novčane naknade zbog invaliditeta bliske osobe jeste da se radi o "naročito teškom invaliditetu", te da oštećeni zbog toga trpi duševne bolove. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u jednom predmetu ( Rev-605/97 od 5.listopada 1999.), u kojemu je (neprijeporno među strankama) majka četvero maloljetne djece stradala u prometnoj nesreći (suprug je poginuo), pretrpjela teške ozljede, zbog kojih joj je visoko iznad koljena amputirana lijeva noga, a što je (uz ostale ozljede, posebno smanjene pokretljivosti desne ruke) bila osnovica za ocjenu vještaka da je ostala invalid za poslove u kući 80%, a za poslove izvan kuće 100%, stao na stajalište da djeca nemaju pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog naročito teškog invaliditeta majke, jer taj invaliditet nije potpun, odnosno, ne radi se o naročito teškom, već samo o teškom invaliditetu. Vrhovni sud je, pojednostavljeno, naročito teški invaliditet izjednačio s formalnim potpunim invaliditetom. Po ustavnoj tužbi djece Ustavni sud (br. U-III/576/2000, od 24.siječnja 2007., obj. u Narodnim Novinama br. 18/17 od 14.veljače 2007.) je stao na stajalište da im je prekršeno ustavom zajamčeno pravo i da Vrhovni sud republike Hrvatske neosnovano izjednačuje slučaj naročito teškog invaliditeta s potpunim invaliditetom. Čl. 201. st.3. ZOO, prema Ustavnom sudu, ne primjenjuje se "iznimno", kako to tvrdi Vrhovni sud: do njegove primjene dolazi uvijek kad se ispune pretpostavke propisane tom pravnom normom (postojanje naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenika i postojanje duševnih bolova određenog intenziteta i trajanja kod posrednih oštećenika, koji su bolovi u uzročnoj vezi s nastupom naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenika. U konkretnom slučaju, kaže Ustavni sud, "vanjske manifestacije majčinog invaliditeta, svakodnevno i neprekidno utječu da podnositelji ustavne tužbe, trpe duševne bolove, a koje činjenice Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi smatra okolnošću koja" doista nije od odlučnog značenja za priznavanje prava na duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe". Interesantno je da su u postupku, prvostupanjski i drugostupanjski sud, priznali pravo djece na naknadu duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta majke i dosudili im pravičnu novčanu naknadu od 40.000 kuna (svakom djetetu). Odluka Ustavnog suda pokazuje da je pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede osobnih prava ustavno pravo o kojemu će sudovi (naravno, i oni koji o tome odlučuju u nekom drugom postupku, kao, primjerice, osiguratelji u postupku naknade štete) morati voditi posebnu brigu.