Moderni poslovi osiguranja vrlo često graniče s bankarskim poslovima. Crta koja ih dijeli ponekad je nejasna i bez jasne konfiguracije. Čisti klasični poslovi osiguranja su stvar prošlosti. „Lova“ se zarađuje upravo u toj sivoj zoni. Ta pojava je davno uočena u razvijenijim zemljama. Simbioza „osiguranje-banka“ ili obratno, poprima razne vidove organizacije, od međusobnog ulaženja u vlasničke odnose, do uzajamnog korištenja prodajne mreže kao povoljnog kanala prodaje. Stvara se, kažu, neodoljiva sinergijska sila. U toj situaciji najranjiviji je svakako potrošač osigurateljne ili pak bankarske usluge. Upravo radi zaštite potrošača osigurateljne usluge bankarsko-osigurateljni poslovi su pod posebnom lupom raznih državnih nadzornih tijela. U Hrvatskoj o banci-osiguranju počelo se govoriti pred desetak godina. Danas je stvar prestiža imati u (su)vlasništvu banku i koristiti je za osigurateljne poslove. Makar i samo kao kanal prodaje. Osobno bankarstvo idealna je forma uspostavljanja neposrednog kontakta između klijenta (banke) i moguće osigurateljne potrebe klijenta. Banke su se izborile za pravo bavljenja poslovima zastupnika osiguranja. E, pa to pravo je vrlo teško uskladiti s potrebom zaštite slobode tržišnog takmičenja i zaštite potrošača-ugovaratelja osiguranja. Naime, jedno od temeljnih prava potrošača osigurateljne usluge jeste pravo na informiranost i transparentnost. U članku 89. našega Zakona o osiguranju (Narodne Novine br. 151/2005.), pod naslovom „Informacije ugovaratelju osiguranja kod sklapanja ugovora o osiguranju „detaljno su navedene informacije koje mu osiguratelj mora dati prije sklapanja ugovora o osiguranju. Zastupnik osiguranja, znači i banka kad vrši tu funkciju, kao alter ego osiguratelja, radi u ime i za račun osiguratelja, i ima iste obveze kao i osiguratelj. Dakle, informacije koje banka mora dati budućem ugovaratelju osiguranja, među inim, jesu: podaci o općim uvjetima osiguranja, vremenu trajanja ugovora o osiguranju, pravilima i uvjetima za odstupanje od ugovora, visini premije, načinu plaćanja premije, visini poreza i drugih troškova koji se zaračunavaju pored premije i o ukupnom iznosu plaćanja, pravu na opoziv odnosno odstupanje od ugovora, načinu rješavanja sporova s osiguranikom… A kod osiguranja života – podaci o osnovici i mjerilima sudjelovanja u dobiti, tablicama otkupne vrijednosti, pravu na kapitalizaciju, poreznom sustavu koji se odnosi na takvo osiguranje. Ako se pak radi o tzv. investicijskom osiguranju života još i - informaciju o prospektu fonda i strukturi ulaganja. Sve to – u pisanom obliku. Europski propisi dodaju: na razgovijetan i lako razumljiv način. No, da je lakše donijeti zakon nego ga u praksi primijeniti – posebno kod nas – poznato je. Dokazi vezani za problem kojega spominjemo: slučaj prvi-naš čitatelj I.U. digao je kredit u jednoj banci prije nešto više od godinu dana. Nedavno dobiva poziv od osiguratelja kojim ga poziva da plati premiju životnog osiguranja. Kaže, nije imao pojma o tome da ima životno osiguranje i da je dužan platiti premiju. Rekonstrukcijom utvrđuje da je kod dizanja kredita potpisao i ponudu za osiguranje života, i da mu je banka naplatila premiju za prvu godinu osiguranja, ali da mu to u mnoštvu drugih dokumenata koje je potpisivao nije ostalo urezano u pamćenje. Slučaj drugi – pismena obavijest (koju nam je dostavio čitatelj A.H.) klijentima jedne banke: mogućnost plaćanja premije osiguranja za račun jednog osiguratelja preko banke, što je o.k. Ali: „Ukoliko je polica za osobno vozilo bila ugovorena u bilo kojem osiguravajućem društvu u Hrvatskoj, obnovom putem …(x banke), polica će biti ugovorena kod X osiguratelja„. Koliko je samo u ova dva primjera propisa prekršeno – sam Bog zna. A trebao bi i netko drugi na ovom svijetu i u ovoj Zemlji.