Ima li svaki ozlijeđeni pravo na naknadu štete zbog ozljeda? Vjerojatno bi većina upitanih odgovorila potvrdno na ovako postavljeno pitanje. No, podsjetimo članak 200. još uvijek valjanog Zakona o obveznim odnosima određuje da će oštećeni za pretrpljene fizičke boli, za pretrpljene psihičke boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti..., smrti bliske osobe te straha, imati pravo na pravičnu novčanu naknadu ako "okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju". Naravno, odluku donosi sud, odnosno, u mirnom postupku osiguratelji. Iz toga bi se mogao izvesti zaključak da nije baš sigurno da će svaki ozlijeđeni imati pravo na pravičnu novčanu naknadu pretrpljene štete. Takvo stajalište zauzima i sudska praksa. U jednom predmetu, Županijski sud u Koprivnici, br. Gž 767/2003-2 od 11. rujna 2003. god., zauzima stajalište da fizički bolovi srednjeg intenziteta u trajanju od pola sata, te lakog intenziteta u trajanju od daljnjih 47 sati, uz nepostojanje drugih okolnosti koje bi opravdavale dosuđivanje naknade; straha kojega je u lakšem intenzitetu trpio oštećeni par dana; smanjenja životne sposobnosti za svega peta dana - ne daju oštećenome pravo na naknadu nematerijalne štete! Ovdje se radilo o udarcima u glavu zadobivenih u tuči, nošenju zavoja na glavi kroz pet dana, otežanom pranju glave i sl. Odluka citiranog suda doista je nešto novo u sudskoj praksi, što pokazuje da su sudovi počeli hrabrije ispitivati činjenično stanje i strože primjenjivati zakonske odredbe o opravdanosti naknade za manje tjelesne ozljede. Istina, ovdje se radi o slučaju odgovornosti za nanošenje ozljeda u tučnjavi, kad je štetnik i ujedno dužnik fizička (ili kako to prijedlog novoga Zakona o obveznim odnosima kaže - naravna) osoba. Da je protivnik, bila pravna osoba, npr. osiguratelj, odluka suda bi vjerojatno bila drugačija i ozlijeđeni bi dobio pravilnu novčanu naknadu pozivom na iste zakonske odredbe. Da je tako potvrđuje i jedna rješidba Vrhovnog suda Republike Hrvatske (br. Rev. 1213/2000 od 27. studenoga 2003. g.), koji je za privremeno smanjenje životne aktivnosti (ozljede usne uz oštećenje osjeta dodira i okusa koje će trajati tri godine!) ipak dosudio pravičnu novčanu naknadu od, sveukupno, 12.500 kuna. Istina je da ne postoje dva identična slučaja, pa je usporedba kod naknade štete vrlo problematična i nesigurna. No, očito je da su kriteriji sudova, kad je u pitanju dužnik osiguratelj, puno blaži. Stoga naslov ove kolumne ne bi trebao obeshrabriti lakše ozlijeđene i amnestirati osiguratelje. Svaka ozljeda, ako okolnosti to opravdavaju - kako kažu sudovi - zaslužuje pravičnu novčanu naknadu. Ipak, s obzirom na mogućnost gubitka parnice i plaćanje troškova spora, prije podnošenja tužbe valja razmisliti i pokušati se dogovoriti s osigurateljem o mirnom rješenju spora. Jer, nema nikakove sumnje, osiguratelji će se sve češće početi pozivati na stajalište, kao što je ono Županijskog suda u Koprivnici, prigovarajući da okolnosti slučaja ne opravdavaju dosuđivanje pravične naknade štete za tzv. bagatelne ozljede. U prilog im ide i činjenica da u zemljama Europske unije, npr. u Njemačkoj, gdje je naknada štete apsolutno pravo oštećenih uz visoke iznose, ili u Italiji, uz još veće iznose, sudovi stoje na stajalištu da nema novčane naknade za tzv. bagatelne ozljede. E, pa ako hoćemo u Europu, red je da slijedimo i njihovu praksu, jer i ona je dio aquise communautaire-a, kako bi se zagovornici što bržeg ulaska u EU izrazili.