Oštećenici u prometu, pješaci, biciklisti i putnici, koji su mlađi od 14 godina ili stariji od 70 ili koji su – bez obzira na dob – ostali invalidi u postotku većem od 85%, prema novom prijedlogu, imali bi pravo na naknadu i kad su sami (su)odgovorni za nastalu štetu
U proljetnoj smo groznici pripreme novih zakona ili izmjena i dopuna postojećih (jedan ministar u vladi sam izjavljuje da priprema „zakonodavnu oluju“).
Iznimka nisu ni propisi iz oblasti osiguranja. Pripremaju se novi propisi ili izmjena postojećih, u svjetlu skorog ulaska u EU, a to znači da moramo doći u novom odijelu koje u svemu odgovara standardima EU ili njene tečevine.
Nažalost , pri tome smo zaboravili da žurba nije dobra i da se u njoj može krivo zavezati kravata, što nam može pokvariti izgled pred publikom kojoj smo se željeli svidjeti.
U osigurateljnoj javnosti, uključujući i onu širu, kao što je to, primjerice, odvjetnička populacija, posebnu pozornost izazvala je najava da se pripremaju izmjene ili novi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Zauzimanje pozicija i izjašnjavanje „za i protiv“ počelo je i prije nego su bilo kakvi materijali bili poznati i dostupni.
Podozrenje je izazvala već sama činjenica da i osiguratelji pišu nekakav prijedlog nacrta budućeg zakona. Naravno, bilo bi poželjno da što više sudionika diskutira o predloženim rješenjima, uz nadu da doista vode računa o dobrobiti onih zbog kojih obvezno osiguranje vlasnika vozila i postoji, a to su potencijalne žrtve u prometu. Nadajmo se da će tako i biti.
Korist od toga je očita. Evo, već na samom početku diskusije o novim rješenjima naišli smo na jedan ozbiljan prijedlog, koji, sažeto, glasi: oštećenici u prometu, pješaci, biciklisti i putnici, koji su mlađi od 14 godina ili stariji od 70 ili koji su – bez obzira na dob – ostali invalidi u postotku većem od 85%, imaju pravo na naknadu i kad su sami (su)odgovorni za nastalu štetu (uz uvjet da štetu nisu uzrokovali namjerno ili pod utjecajem alkohola u koncentraciji većoj od 1 promila).
Ovakva odredba, preuzeta iz pravne tečevine nekih članica EU, revolucionarno mijenja dosadašnje stanje, u kojemu su upravo navedene kategorije ugroženih, dakle, biciklisti i pješaci, posebno oni mlađi i oni stariji (često nazivani najugroženijom kategorijom sudionika u prometu ), vrlo često ostajali bez naknade štete ili bez potpune naknade, jer im se vrlo lako moglo dokazati da su i sami (su)odgovorni za nastalu štetu.
Bez obzira na sudbinu ostalih prijedloga izmjena ili novina, ovaj je svakako za pozdraviti i preporučiti, jer potvrđuje novi način razmišljanja u korist najugroženijih.
