Na dnevni red jedne od idućih sjednica nacionalnog Parlamenta, po žurnom postupku, bit će stavljen i Zakon o osiguranju. Naime, u zakonodavnu kompoziciju promjena, izmjena, dopuna ili novih propisa, koja, kažu, nevjerojatnom petom brzinom hita k Europskoj uniji, ubačen je i prijedlog izmjena i dopuna Zakona o osiguranju. Obim promjena, odnosno izmjena i dopuna, toliki je (promjene se odnose na 152 članka, ili gotovo 50% od ukupnog broja članaka Zakona, pa je opravdan prijedlog HGK da se donese novi Zakon o osiguranju u redovnom postupku) da se može govoriti o novom propisu iz oblasti osiguranja. S obzirom na to da se radi o temeljnom aktu djelatnosti osiguranja bilo je opravdano očekivati da će subjekti osigurateljne djelatnosti biti uključeni u izradu predloženih promjena. No, ne samo da im to nije omogućeno, nego su isključeni i iz diskusije o prijedlogu izmjena i dopuna. Ili, točnije, osigurateljima i njihovim udrugama dat je rok od 24 sata za davanje primjedbi. Dakle, bez mogućnosti koordinacije stajališta, bez mogućnosti izrade studije o utjecaju promjena na osigurateljnu djelatnost… Rezultat toga: nekoliko nepovezanih primjedbi HGK-e i pojedinih osiguratelja, koji su se usudili predložiti nešto što ih možda tišti od prije, a koje su dali forme radi, jer im je jasno rečeno da u prijedlogu nacrta izmjena i dopuna neće biti ništa mijenjano, pošto brzina koju zahtjeva prilagodba s EU pravnim poretkom ne trpi stajanje, pa čak niti na crvenom semaforu. Na taj način su unaprijed obeshrabreni svi oni koji su željeli sudjelovati u stručnoj diskusiji, naučno razmijeniti argumente, komparirati rješenja s onima u EU članicama, ocijeniti utjecaj promjena na sadašnji položaj osiguranja… Brzina je svakako poželjna, ali ne ona koja vodi u brzopletost. Ne može se sve pravdati zahtjevima ili suglasnošću Europske unije. Uostalom, sadašnji Zakon o osiguranju donesen je 2005.g., a kod njegovog donošenja uvjeravali su nas kako je on potpuno u skladu s propisima EU. Što se to promijenilo u ove dvije godine u EU, a što bi zahtijevalo i opravdavalo ovakvu brzopletost? Ili, zašto se ne mijenjaju i odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kod kojega se sigurno zna (o čemu su osiguratelji i pismeno izvijestili nadležno ministarstvo) da nije usklađen s odredbama EU prava (posebno, odredbama Četvrte i Pete direktive)? Ako je cilj samo navesti broj propisa koji su se „usuglasili“ s EU pravom – cilj je postignut. Ali, uz cijenu da nam propisi i dalje ne budu suštinski usuglašeni (primjerice, odredbe o informiranju budućeg ugovaratelja osiguranja, odredbe o ulaganju imovine za pokriće tehničke odnosno matematičke pričuve, prijenos portfelja i izdvojenih poslova itd.) s tim pravom. Zar bi sudjelovanje osiguratelja u izradi promjena umanjilo autoritet nadležnom ministarstvu? Ne bi li, baš suprotno, te promjene bile usklađene s propisima EU i prihvaćene od struke, što bi olakšalo njihovu implementaciju u svakodnevnom radu? Nije li upravo u skladu s EU pravom koristiti argument struke, a ne argument autoriteta nedodirljivosti vlasti ?
