• Razlika između nas u Hrvatskoj i naroda koji žive u većini zemalja tzv. razvijenog kapitalizma je u potpuno različitom-iskustvu čekanja. Tko je živio na „zapadu“ znao je instinktivno da se mora boriti i biti aktivan, jer će samo tako izbjeći životni jad i ekonomsku bijedu. Kod nas smo pak - čekali s veseljem, jer smo doživljavali – rješenja!

 



Mnoge generacije su kod nas odrasle–čekajući. Čekalo se sve: bili smo u redovima za kupnju namirnica, pred bankama za svoj novac, čekali smo na posao, pa čak i pred matičarem za – ženidbu....

O poslu i poslovanju, da ne govorim. Sve se negdje drugdje dogovoralo, pa smo stalno – čekali ishode, odluke, potpise. Razvili smo cijelu „filozofiju obrane“ dok smo čekali otpetljavanje naše sudbine. Bila je najnormalnija stvar – čekati... Bili smo, a i ostali u našem mentalitetu,  zemlja – čekača!

Čekanje je uvijek povezano s osjećajem bespomoćnosti. Netko drugi kroji našu sudbinu. Tješimo se da će taj drugi riješiti našu situaciju: novčanu, radno mjesto, plaću, prijevoz i marendu, dati našem poduzeću novi ugovor, prihvatljive cijene, riješiti nas konkurencije, itd.

Zapitajmo se, zbog čega bi taj drugi imao interes raditi stvari u našu korist? Zar nije logičnije da taj drugi misli na sebe, svoje potrebe i interese? Uostalom, zašto bi uopće „taj drugi“ –  naš suradnik, poslovni partner, član obitelji ili državni aparat - trebao misliti o našoj situaciji, o rješavanju naših privatnih i poslovnih poteškoća i postizanju naših ciljeva? Osobito je kod nas uvriježeno mišljenje da je državna administracija odgovorna za nas!

Državna administracija koja je zadobila vlast na 4 godine, po prirodi stvari, odgovorna je najprije za sebe, tj. da li će pri idućim izborima pobijediti ili ne. Tek na drugom mjestu smo joj mi, građani. Nama treba dati onoliko „rješenja naših situacija“ koliko je dovoljno da se dobiju novi izbori: niti više, niti manje od toga!

Razlika između nas u Hrvatskoj i naroda koji žive u većini zemalja tzv. razvijenog kapitalizma je u potpuno različitom-iskustvu čekanja. Tko je živio na „zapadu“ znao je instinktivno da se mora boriti i biti aktivan, jer će samo tako izbjeći životni jad i ekonomsku bijedu. Kod nas smo pak - čekali s veseljem, jer smo doživljavali – rješenja!

Doduše, bila su to uvijek „tuđa“ rješenja, koja je netko drugi za nas odredio, „odrezao“, dao, ukazavši nam time svoju milost, davši nam neko pravo, neku pripadnost, neki dokument, neku milostinju... Jednom riječju, najčešće mrvice... Takva je bila zemlja i ritam života - privatnog, gospodarskog i političkog, njenih ljudi.
Početkom ove godine čak je i naša vlada rekla da će „čekati dok ne vidi“ kako će  svjetski financijski i ekonomski trendovi na nas utjecati, pa će sukladno tome nešto i poduzeti.

Eto, sad je skoro polovina godine prošla, pa se možemo zapitati: Gdje je hrvatsko gospodarstvo danas? Da li je nama bolje ili lošije? U kojem dijelu života i posla nam je bolje, u kojem je lošije? I najvažnije da se svatko pojedinačno zapita:  Što sam poduzeo/poduzela dok sam čekao/čekala? Koliko dugo sam čekao/čekala? I još više:

Zašto sam ja čekao/čekala? I kakve veze ima sa mnom činjenica da su i svi drugi čekali? Zašto mislim da trebam biti vezan/a za druge? Zašto, zašto?