Na tržištu dionica, posebice, na razvijenom tržištu dionica, često se postavlja pitanje o kvaliteti funkcioniranja tržišta, što se naziva efikasnošću. Efikasnost se može tumačiti na razne načine. Jedan od načina ili, bolje rečeno, pokazatelja, jest brzina realizacije transakcije. Drugi pokazatelj je profesionalnost brokera, dilera i tzv. market makera u pružanju usluga. Likvidnost, razlika u cijeni kupnje i prodaje (bid-ask spread) i dostupnost informacija također se smatraju pokazateljima efikasnoti tržišta dionica. Gotovo svi navedeni, a i mnogi drugi pokazatelji, su istraženi "uzduž i poprijeko", no ekonomisti se najviše vole zadržati na djelu koji govori o tome da je tržište efikasno jedino ukoliko cijene dionica reflektiraju sve dostupne informacije o dotičnoj dionici odnosno kompaniji te ukoliko se cijene mijenjaju sa novim informacijama. Ukoliko, pak, tržište nema sve informacije, tada to vodi do samo jednog zaključka: zarada je na vidiku! No, što se točno podrazumijeva kad se kaže da cijene reflektiraju sve dostupne informacije? U principu se mogu istražiti tri pitanja: da li cijene sadrže u sebi prošle informacije, da li sadrže sve tekuće i javno dostupne informacije, te da li sadrže moguće informacije o nekoj kompaniji. Lako se može zaključiti, da prvo pitanje ili aspekt predstavlja najmanji standard efikasnosti, dok treće predstavlja najviši standard u pogledu efikasnoti. Studije analize efikasnosti mogu se podijeliti u tri grupe, ovisno o tome koji od navedenih aspekata proučavaju. Prva studija, ili kako se profesionalno naziva, slaba forma efikasnoti, bazira se na tehničkoj analizi dionica. Tehnička analiza analizira prošle cijene dionica te na temelju toga nastoji prognozirati buduće kretanje dionica. Polu-slaba forma efikasnosti smatra da tržišne cijene u sebi sadrže sve informacije o kompaniji, poslovanje, potencijal rasta i buduće zarade, dok jaka forma efikasnosti postavlja pitanje da li cijene u sebi sadrže sve moguće informacije. Možda je zanimljivo spomenuti da je autor kvantne teorije, danski fizičar Niels Bohr, razvio svoju teoriju o tržišnoj efikasnosti. Naime, neki ljudi posjeduju određene informacije o kompaniji koje drugi investitori nemaju, te oni mogu na temelju tih informacija i zaraditi. Ostali se investitori mogu podijeliti u dvije grupe. Prva grupa investitora je ona koja kupuje "nasumce", dok je druga grupa ona koja nastoji na temelju javno dostupnih informacija donositi odluke o kupnji odnosno prodaji. Tako će oni, primjerice, kupovati dionice firme koje su, po njima potcijenjene i koje imaju potencijal rasta. No, oni bi se trebali upitati kako to da su dionice jeftine a imaju potencijal rasta. Odgovor je najvjerojatnije da neki investitori imaju prave informacije o toj kompaniji odnosno insajderske informacije koje kazuju da firma baš i nema tako blistavu budućnost, pa tada insajderi te dionice prodaju i dodatno spuštaju cijene dionica. Zaključak koji nameće Bohr je slijedeći: investitori koji se vode poluinformacijama u prosjeku će gore proći nego investitori koji trguju nasumce.