U okviru priprema za pridruživanje ili ulaza u Europsku zajednicu - tako se barem tvrdi - Vlada je od svoga tijela za kontrolu poslovanja društava za osiguranje zatražila provođenje deregulacije premija osiguranja autoodgovornosti (koje je, znamo, obvezno). Naravno, u ovome nam je uzor situacija u zemljama članicama EU-a. Očekuje se značajnije smanjivanje tarifa osiguranja pod neograničenom konkurencijom većeg broja osiguratelja na ionako već pretijesnom hrvatskom tržištu osiguranja. Namjera je bez sumnje plemenita, ako se o plemenitosti u tom poslu uopće može govoriti. No, prije definitivne odluke o deregulaciji tržišta osiguranja autoodgovornosti (a to znači: odustanak od miješanja države u poslove osiguranja, prepuštanje tržišta na milost i nemilost tržišnog takmičenja) neminovno je voditi računa o nekoliko bitnih stvari: 1) Europska zajednica je pred četiri godine uvela deregulaciju tog segmenta osiguranja u uvjetima potpuno sređenog (nacionalnog - gledajući s aspekta svake države članice) tržišta osiguranja, u kojemu je vladao vrlo visoki stupanj profesionalnosti (čitaj: naučnih osnova određivanja tarifa i uvjeta osiguranja) i cehovske solidarnosti osiguratelja, koja je isključivala značajniju nelojalnost utakmice. To je bez sumnje bilo i zbog toga što osiguranje motornih vozila - odnosno autoodgovornosti -nije bila najznačajnija vrsta osiguranja, pa se utakmica između društava odvijala na bitnijim segmentima osiguranja (industrija, životna osiguranja...) i unatoč takvom stanju, u četiri godine gotovo sve zemlje su u toj vrsti osiguranja ostvarile enormne gubitke (1999. g. u Italiji gubici dosežu 2,1 milijardi maraka, u Njemačkoj 2,5 milijardi maraka, itd.). Toliko enomne da najozbiljniji osiguratelji razmišljaju i najavljuju svoj odustanak od bavljenja takvim poslom. Osim tako crne perspektive, gubici su doveli do neminovnog ograničavanja prava oštećenika, koja su se do tada smatrala dosegom civilizacije dotičnog društva (u Njemačkoj, na pr. osiguratelji gotovo da više i ne priznaju pravo oštećenih na naknadu umanjene vrijednosti, trošak iznajmljivanja drugog vozila za vrijeme dok je njihovo vozilo na popravku, paušalnih troškova i sl. Problem treba uočiti, jer - što će se dogoditi kod nas, u slučaju potpune deregulacije tržišta, kad ne postoje uvjeti sređenog tržišta, profesionalnosti i cehovske solidarnosti između osiguratelja? Tko će, na kraju, plaćati profesionalnost i cehovske solidarnosti između osiguratelja? Tko će, na kraju, plaćati štete oštećenima ? A obvezno osiguranje autoodgovornosti i postoji radi njih. 2) U tijeku kampanje deregulacije u navedenim zemljama interese vozača štitile su (i dalje štite) snažne interesne udruge, kao što su veliki autoklubovi, ADAC i ostali, čiji se glas na tržištu itekako čuje i osluškuje. Da ne govorimo o institucionaliziranim tijelima zaštite potrošača. Tko će vozače štiti kod nas? Sudeći po početnoj fazi - rasprava o tarifama koja je upravo otvorena - ne uključuje nijedno tijelo koje se bavi zaštitom vozača! Kakav onda može biti konačan rezultat? Povoljan za vozače? Teško. Unatoč prividnosti!