Devizna plaćanja

Domaće fizičke i pravne osobe sada mogu bez ograničenja sklapati ugovore o depozitnim poslovima uključujući i otvaranje transakcijskih računa s inozemnim bankama (i obrnuto)

Od 01.01.2011. na snazi je novi Zakon o deviznom poslovanju. Generalno gledano, novčano poslovanje ide smjerom liberalizacije, no također može predstavljati zamku za zaigrane. 

Pravni okvir u RH prvenstveno nose tri zakona: Zakon o deviznom poslovanju (NN 96/03-145/10), Zakon o platnom prometu (NN 133/09) i Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (NN 87/08).

Krediti i zajmovi mogu se slobodno ugovarati (davati i primati) sa stranim fizičkim i pravnim osobama, bez ograničenja u vremenu trajanja (odobrenja ili zaduženja) takvog odnosa. Uvjet je da ugovor bude sastavljen u pisanoj formi. Na primjer, domaće društvo smije slobodno pozajmiti novac od stranog društva ili fizičke osobe (i obrnuto), uz uvjet postojanja pisanog ugovora o zajmu.

Domaće fizičke i pravne osobe sada mogu bez ograničenja sklapati ugovore o depozitnim poslovima uključujući i otvaranje transakcijskih računa s inozemnim bankama (i obrnuto). Tako npr. domaći poduzetnik može otvoriti žiro-račun u slovenskoj banci ako procjeni da mu se to isplati. No, treba imati na umu da postoji jedno bitno ograničenje: platni promet između dva rezidenta (hrvatske pravne i fizičke  osobe) u pravilu je moguć isključivo u kunama. 

U nekim slučajevima i inozemnim osobama zabranjeno je plaćati domaćoj osobi u stranoj valuti, a to su slučajevi: a) kupoprodaja nekretnina u RH, b) kupoprodaja udjela u trgovačkim društvima sa sjedištem u RH i c) kupoprodaja udjela u investicijskim fondovima u RH.

Plaćanje stranom gotovinom uređeno je Odlukom o načinu na koji rezidenti podižu i polažu stranu gotovinu i čekove na račun otvoren u banci.

Prilikom naplate potraživanja u stranoj gotovini iznos ne smije prelaziti 15.000 EUR po transakciji (ili više povezanih transakcija), gdje je temelj potraživanja prodaja robe i usluga, prodaja nekretnina, primanje zajmova, te prodaja vrijednosnih papira ili udjela.

Strana gotovina treba biti položena na račun u banci u roku 3 radna dana od dana naplate. Pritom se banci treba priložiti ugovor, račun ili predračun (pa potom račun) kao temelj naplaćenog potraživanja. Naplaćena gotovina ne smije se koristiti za daljnje isplate u gotovini, kao što je slučaj s kunama.

Prilikom plaćanja stranom gotovinom nema ograničenja u iznosu plaćanja. Strana gotovina isključivo se smije podići u poslovnoj banci na temelju dokumentacije koja je predmet plaćanja (ugovor, račun, predračun itd.). 

Ukoliko u trenutku podizanja gotovine posao još nije odrađen (npr. nema računa, JCD-a itd.), tada najkasnije 60 dana od podizanja gotovine banci treba dostaviti dokumentaciju o obavljenom poslu.

No, kod plaćanja u stranoj gotovini situacija ipak nije tako liberalna kako se na prvi pogled čini. 

Ukoliko se plaća fizičkoj osobi, treba paziti na odredbe Zakona o porezu na dohodak (čl. 60.) i njegovog Pravilnika (čl. 90.).

Kod prelaska granice cariniku se mora prijaviti svaka vrijednost gotovine, čekova ili vrijednosnih papira koja prelazi protuvrijednost od 10.000 EUR.

U pravilu, propisima nije dopušteno držanje strane gotovine. Ipak, jedna od mogućnosti za njeno držanje je za potrebe službenog putovanja kada poduzetnik mora voditi deviznu blagajnu. Prosječno stanje novca u deviznoj blagajni (u tromjesečju) ne smije prelaziti 1.500,00 EUR. Iznimno, uz podnošenje zahtjeva s obrazloženjem, HNB može odobriti i više svote. 

U svakodnevici to znači da se veće svote prilikom podizanja s računa ne smiju dugo zadržavati u blagajni (računa se prema danima odlaska i povratka na putnom nalogu) jer inače prosječni saldo raste.