Diskriminacija je ustavom zabranjena, „svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o svojoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom i socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama“
Od 01. siječnja 2009. g. kao opći zakon antidiskriminacijske zaštite primjenjuje se Zakon o suzbijanju diskriminacije. I pojedini zakoni u svom sadržaju uređuju i pitanje suzbijanja diskriminacije, a to čini i Zakon o radu. Odgovaraju i međunarodnim standardima u tim odnosima.
Zabrana diskriminacije je ustavna kategorija, jer je Ustav Republike Hrvatske u najviše vrijednosti ustavnog poretka uvrstio jednakost, nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova. Diskriminacija je ustavom zabranjena, „svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o svojoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom i socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama“ (čl. 14). Najvažniji antidiskriminacijski dokumenti Ujedinjenih naroda su Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. te brojne konvencije.
Mnogo je i antidiskriminacijskih dokumenata Vijeća Europe (Europska socijalna povelja, Konvencija iz 1950. o temeljnim ljudskim pravima i slobodama...) koji obvezuju i Republiku Hrvatsku. Sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. Godine, Hrvatska se obvezala na usklađivanje svog zakonodavstva s propisima Europske unije. Riječ je i o brojnim direktivama koje se odnose na borbu protiv diskriminacije, posebice kod zapošljavanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja , rada i radnih uvjetima, , zdravstvene zaštite i osiguranja.
Kad je narav posla takva ili se posao obavlja u takvim uvjetima da zahtijeva posebne uvjete te ako je svrha koja se time žele postići opravdana i odmjerena, to se ne smatra diskriminacijom. Također, nije riječ o diskriminaciji u uvjetima koji se odnose na dob (najniža i najviša, iskustvo odnosno staž kod zapošljavanja, ali i kod odlaska u mirovinu ili drugog prava u socijalnoj skrbi odnosno socijalnoj sigurnosti ili osiguranja od nezaposlenosti).
Najviše diskriminacije ima u slučajevima kada poslodavci autonomno određuje pojedine uvjete na radu i u radnom odnosu od zasnivanja do prestanka radnog odnosa (za žene i muškarce, za znanje jezika, za mjesto stanovanja i rada, bračni status, posebna zdravstvena sposobnost koja nije „objektivno postavljena“). Često se diskriminiraju i osobe s posebnim potrebama.
Sve je više sporova u kojima je teško precizirati tužbeni zahtjev u slučaju diskriminacije. To se često vezuje i na spolno uznemiravanje. Nužna je aktivnost radnika i sindikata, radničkih i sindikalnih povjerenika, radničkih vijeća, ali i poslodavaca i njihovih udruga. Država je dužna organizirati i realizirati različite oblika nadzora i inspekcija, bez kojih ovo složeno i osjetljivo pitanje i odnos nije moguće dosljedno realizirati.
