Demografi zvone na uzbunu: broj stanovnika u Hrvatskoj smanjuje se, starosna struktura povećava se, broj umirovljenika i aktivnih gotovo se izjednačuje… Država neće biti u stanju pobrinuti se za ugodnu i sigurnu starost svojih građana. Jednostavno, sustav generacijske solidarnosti ne može funkcionirati na dosadašnji način. Dakle, o starosti se moramo pobrinuti sami. Te su nam poruke upućene već kod prvih nagovještaja mirovinske reforme. Njezin početak, kažu, doista je vrlo uspješan. Toliko da ga možemo i izvoziti u druge zemlje. A reforma je predvidjela tzv. tri mirovinska stupa. Prvi - osnovno mirovinsko osiguranje na načelu solidarnosti, koji osigurava osnovnu (socijalnu) mirovinu. Drugi - obvezni stup: zaposleni do 40 godine života (+ oni do 50. godine koji to žele) izdvajaju pet posto doprinosa iz bruto plaća za osobnu štednju u odabranom mirovinskom fondu, čijom imovinom upravlja mirovinsko društvo. Treći - dragovoljni mirovinski stup, koji daje mogućnost svakom građaninu, bez obzira na godine i zaposlenički status, da uplaćuje za svoju mirovinu onoliko koliko želi i može u dobrovoljni mirovinski fond kojim upravljaju mirovinska društva. Idealno zamišljeno, sadašnjoj mlađoj generaciji pruža se mogućnost da u starosti uživa u tri mirovine. Kada smo pred desetak-petnaest godina pitali starije strance, koji su zimu provodili u Opatiji, kako im je to moguće i slušali odgovor da imaju tri mirovine - gledali smo u čudu ne vjerujući. A čuda ipak nema. Ljudi su imali sreću živjeti u sustavu koji im je omogućio štednju za starost, kojom su si osigurali više mirovina. Pitanje je, međutim, može li naš prosječan građanin, na dragovoljnoj osnovi, odvajati išta za sigurniju mirovinsku starost od svojih ionako skromnih primanja. Odgovor na to pitanje traže četiri već osnovana i djelatna mirovinska fonda s različitim programima štednje. Iako su na početku, čini se da je odgovor pozitivan. Broj osiguranika u trećem dragovoljnom mirovinskom stupu polako, ali uporno napreduje. Najavljuje se osnivanje novih zatvorenih mirovinskih fondova. Tu je za očekivati vrlo značajnu ulogu poslodavaca, koji bi trebali uplaćivati u te fondove za svoje radnike. To bi im omogućilo zbrinjavanje radnika, ali i stimuliranje vjernosti odnosno suzbijanje fluktuacije kvalitetne radne snage, što je za naše tržište rane snage osobito značajno. Treći stup stimulira i država kroz poticaje i porezne olakšice. Poticaji iznose 25% od uplaćenog doprinosa za mirovinu (najviše do 5.000 kuna), a porezna olakšica (smanjivanje porezne osnovice) do 12.600 kuna. Jednostavna računica pokazuje da bi uz, recimo, mjesečno plaćanje od 416 kuna, fizička osoba, uz državni poticaj i spomenutu poreznu olakšicu, kroz dvadeset godina uplaćivanja, ostvarila mirovinu u trećem stupu u iznosu od 1.455 kuna mjesečno. Uz uplatu poslodavca od 400 kuna mjesečno - mirovina bi iznosila 1.619 kuna mjesečno… itd. Promućurni kombiniraju i ostale vidove štednje ili osiguranja: osiguranje života za slučaj doživljenja - korištenje porezne olakšice - uplata tako dobivene olakšice u treći mirovinski stup. Mogućnosti su, dakle, različite. Uostalom, zašto ne pitati stručnjake za te poslove, koji će vrlo rado na upit doći do vas i pokazati vam sve te mogućnosti.