" U zadnje vrijeme obasuti smo raznim ponudama za privatnim zdravstvenim osiguranjem, što je posljedica činjenice da državno socijalno osiguranje ne funkcionira i što ljudi mjesecima čekaju na medicinsku uslugu na koju imaju pravo. Medjutim, što zapravo nudi privatno zdravstveno osiguranje i tko je garant da ćemo dobiti ugovorenu uslugu za koju plaćamo premiju privatnim osigurateljima? Jer, upravo smo čitali da je osiguravajuće društvo koje se prvo počelo baviti privatnim zdravstvenim osiguranjem u Hrvatskoj pred nestankom sa osiguravajuće scene…". Ovo razmišljanje i pitanje čitatelja V.M.-a nije usamljeno. Ljudi su nezadovoljni razinom usluga socijalnog osiguranja, traže izlaz, a nisu sigurni da li je izlaz u, kako čitatelj kaže, privatnom zdravstvenom osiguranju. Naravno, ne može se (još) ni govoriti o privatnom zdravstvenom osiguranju u Hrvatskoj . Privatno zdravstveno osiguranje svodi se na dopunu osnovnog socijalnog osiguranja (zato se u osigurateljnom jeziku zovi i "dopunsko" zdravstveno osiguranje). Ta oznaka "dopunsko" znači da se-na dragovoljnoj osnovici (odatle i treći naziv: "dragovoljno zdravstveno osiguranje") - ugovaraju usluge iznad onih koje pruža obvezno zdravstveno osiguranje ili se osigurava viši standard usluga. Prema nekim ispitivanjima samo 3% gradjana ima neku policu dopusnkog osiguranja. Koncept dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja na našem tržištu, dok se ne izvrši reforma socijalnog zdravstvenog osiguranja, kod svih osiguratelja koji se bave (dobrovoljnim) zdravstvenim osiguranjem, gotovo je sadržajno isti : svodi se na dijagnostiku u vidu sistematskih i specijalističkih pregleda. Naravno, sam sadržaj pregleda različit je od društva do društva, pa i u okviru istoga osiguratelja police se razlikuju po širini pregleda koji se osiguravaju, a ovise o tome koliku premiju osiguranik želi plaćati. Neke police imaju participaciju u troškovima dijagnostičkih pregleda, neke nemaju. Ono što bitno razlikuje strategiju pojedinih osiguratelja jeste infrastruktura: neki su se odlučili za vlastitu mrežu medicinskih jedinica (poliklinika), drugi na korištenje postojeće mreže državnih odnosno privatnih ustanova, a treći kombiniraju jedno i drugo. Podatak da je u prva tri mjeseca 2006.g. ukupno inkasirano premije s naslova dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja samo 49,7 milijuna od ukupno 2.179 milijuna kuna - govori sam za sebe. Tržište je dosta nerazvijeno, s ograničenjima koje mu nameće obvezno zdravstveno osiguranje. Pa ipak, i takvo kakvo jeste privlači pažnju osiguranika i perspektive razvoja te vrste osiguranja i kod nas su svakako dobre. Kod kojega osiguratelja pak sklopiti ugovor o dragovoljnom zdravstvenom osiguranju - stvar je procjene svakog zainteresiranog. Pored pouzdanja u kontrolu državnog nadzornog tijela, valja se potruditi i ocijeniti pouzdanost i financijsku snagu osiguratelja s kojim se želi sklopiti takvo osiguranje, točnije, procijeniti može li taj osiguratelj u roku i na način kako je ugovoreno izvršiti svoje obveze .