Socijalno osiguranje i premijsko osiguranje dvije su odvojene vrste osiguranja. Prvo je javno, obvezno, državno. Provode ga ustanove socijalne zaštite, čije je djelovanje regulirano socijalnim pravom, propisima o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju. Drugo je privatno, u pravilu dobrovoljno. Provode ga trgovačka društva, pretežno u privatnom vlasništvu. Shodno tomu, između njih postoje jasno postavljene granice. Sredstva su im strogo odijeljena, jer svaki sustav upravlja svojim sredstvima. Socijalno sredstva akumulira iz doprinosa, premijsko iz plaćenih premija osiguranja. U cilju čistih računa i zaštite tih sredstava propisi određuju i međusobne odnose između ove dvije kategorije osiguranja, kad su njihovi interesi kontradiktorni. Tako, kad osiguranik socijalnog osiguranja nastrada u prometnoj nesreći i doživi ozljede, smrt, narušenje zdravlja, jasno je da će mu socijalno osiguranje morati pružiti zakonom predviđene usluge i s tog naslova imati troškove. U slučaju da je za nezgodu odgovoran osiguranik premijskog osiguranja (obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti), socijalno osiguranje u pravilu ima pravo od osiguratelja regresirati isplaćene iznose, u okviru pravila o naknadi štete. Međutim, ako je krivac za štetu nepoznati i neosigurani počinitelj–pravila regresa socijalnog osiguranja prema premijskom osiguranju trpe određene korekcije i ograničenja. E, do sada je sve to jasno. Međutim, u Hrvatskoj, po  starom uhodanom pravilu, i kad je jasno, nije jasno. Naime, zbog česte promjene zakona, dolazi do  pravne nesigurnosti koje je osiguranje u pravu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela 25. veljače donio ili potvrdio već poznato načelo da kasniji zakon derogira raniji. Zakon o zdravstvenom osiguranja od 1.1.2002. daje pravo regresa HZZO-u;  Zakon o obveznim osiguranjima od 1.1. 2006. ukida to pravo regresa socijalnog osiguratelja; Zakon o zdravstvenom osiguranju 21.1. 2006. ne daje HZZO-u pravo regresa; Međutim,  Zakon o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja  na radu daje  Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu pravo regresa prema Hrvatskom uredu za osiguranje, kad je u pitanju šteta o neosiguranih i nepoznatih počinitelja. Rezultat ove zavrzlame jesu mnogobrojni sporovi koje HZZO vodi protiv Hrvatskog ureda za osiguranje (čitaj: protiv svih osiguratelja koji se bave obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti). Te sporove HZZO je povjerio odvjetnicima… Razloge ne znamo, ali da troškovi zastupanja, troškovi taksa, vještačenja i drugo povećavaju štete za cca 40% -to znamo. Dakle, dok se dvojica svađaju, korist imaju odvjetnici. To povećanje šteta će opet pasti na leđa vozača koji uredno izvršavaju svoje zakonske obveze i osiguravaju svoja vozila. Nije li, dakle, bilo normalnije da dvije vrste osiguranja sjednu i dogovore pravila ponašanja u slučaju kad postoji regresno potraživanje socijalnog osiguratelja prema premijskom osiguranju? Ili, ne bi li bilo normalnije da zakonodavac u primarnoj raspodjeli premije osiguranja vozila dio premije odredi za socijalno osiguranje, upravo imajući u vidu njihovo pravo regresa u nekim slučajevima? Rezultat toga bi sigurno bio: manje sporova, manje troškova–manje štete za premijsko osiguranje, a to znači i manje premije za vozače. Uostalom, neke zemlje(kao primjerice Italija) su to već i učinile.