Dosadašnji sustav zdravstvenog osiguranja, naslijeđen iz socijalističkog vremena, obilježen je brigom Države za zdravlje građana, a to je uključivalo i načelo jednakosti svih pred zdravstvenim tijelima, odnosno, istu razinu zdravstvenih prava i zdravstvenog zbrinjavanja. Zadaću da to provodi u praksi dobio je državni (socijalni) osiguratelj - Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. No, kako socijalne funkcije Države polako, ali sigurno odumiru na svim područjima, što neminovno dovodi do snižavanja razine zaštite, pokušalo se višekratno dati do znanja građanima da se i sami moraju pobrinuti za svoju zdravstvenu zaštitu. Najpoznatiji poziv HZZO-a u tom smislu bilo je uvođenje dopunskog zdravstvenog osiguranja. Tim osiguranjem na dragovoljnoj osnovici dio rizika zdravstvene zaštite prebacivao se na osiguranike. Očekujući dobre rezultate te akcije, HZZO je uspio tu vrstu osiguranja zadržati u svojoj isključivoj nadležnosti. Država je zakonom zaštitila monopolski položaj HZZO-a, nakon čega je uslijedila prodaja polica dopunskog zdravstvenog osiguranja, s najvažnijom uslugom, oslobađanja od participacije u cijeni lijekova i liječenja. Uskoro smo mogli čitati i optimističke izjave predstavnika HZZO-a o dobrom punjenju zdravstvenog proračuna uplatama premija za dopunsko osiguranje, što je bio povod da se taj kolač i dalje drži samo za HZZO. Nažalost, takav optimizam nije dugo trajao. Podaci koji su se od istih predstavnika mogli čuti na nedavnoj (međunarodnoj) konferenciji o zdravstvenim osiguranjima, više su nego sumorni: dopunsko zdravstveno osiguranje povećava gubitke HZZO-a, jer plaćanje premije (uglavnom ugovorene u obrocima) ne "štima", ili se uopće ne plaća ili se plaća sa zakašnjenjem, rizik dopunskog osiguranja ugovarale su uglavnom one kategorije osiguranika koje su "bolesne", čime se rizičnost odnosno neizvjesnost (inherentna poslovima osiguranja) izgubila, ravnoteža po načelu solidarnosti (mnogi plaćaju samo neki trebaju uslugu) nije postignuta, štete (isplate, troškovi) daleko nadmašuju premije, pričuve (rezerve) za nezavršene slučajeve nisu osigurane, itd. Kao melem na ranu dočekana je izjava slovenskih predstavnika da oni (sličan) sustav dopunskog osiguranja napuštaju, jer su i kod njih zabilježeni isti problemi, te izjave nekih europskih sudionika koji su teoretizirali o neetičnosti uvođenja dopunskog osiguranja jer da isto dovodi do nejednakosti građana itd. Bilo kako bilo, posljedica gore navedenih činjenica jeste da se HZZO želi riješiti dopunskog osiguranja na ovaj ili onaj način. A jedan od zgodnih načina bio bi, kako saznajemo, prijenos portfelja dopunskog zdravstvenog osiguranja na nekog premijskog osiguratelja, ako se takav nađe. Premijski osiguratelji pak, kojima je bilo zabranjeno bavljenje poslovima dopunskog osiguranja okrenuli su se poslovima privatnog zdravstvenog osiguranja, u okviru onih granica koje im je zakonodavac postavio. A to znači da su mogli nuditi samo višu razinu usluge već postojećem (socijalnom) zdravstvenom osiguraniku, odnosno onu uslugu koju ne može nuditi državni HZZO. Jasno, kriteriji koje primjenjuju osiguratelji u provedbi poslova zdravstvenog osiguranja su malo drugačiji od onih koje ima HZZO: osiguratelji unaprijed računaju s dobitkom, a to znači da kod ugovaranja mora postojati neizvjesnost nastupa osiguranog slučaja i premija mora biti dostatna za pokriće eventualnih izdataka za liječenje. Pri tome se ne libe propagirati "nejednakost" osiguranika: tko više plati ima bolju i bržu uslugu (kroz prioritet, komforniji smještaj, bolju i raznovrsniju prehranu, pregled ili operaciju kod željenog liječnika, itd.). Njihovi rezultati u zakonom skučenom prostoru pokazuju pozitivu i izrazito zadovoljstvo osiguranika. Zašto im onda ne dopustiti slobodu konkurencije HZZO-u u svim vrstama usluga? Infrastruktura koju su kratkom vremenu stvorili (ulaganje u klinike i poliklinike, širenje mreže suradnika...) i iskustvo koje su stekli dovoljna su garancija da su "zreli" za sva zdravstvena osiguranja, sukladno modernim kretanjima u europskim zemljama. Naravno, na dragovoljnoj osnovi i ne rušeći (socijalno) zdravstveno osiguranje do određene obvezatne razine.