Kao što je poznato odnedavna su štedni ulozi kod banaka zajamčeni od strane Republike Hrvatske do iznosa od 400.000 kn po štednom ulogu (i po banci). Takav potez bio je iznuđen globalnom financijskom krizom koja je prijetila da i kod naših banaka dođe do stampeda štediša i urušavanja sustava. Ponukan tim, naš čitatelj E.C. pita: “Da li je moje životno osiguranje do gore spomenutog iznosa, zajamčeno od države ?“
Jer, kaže, u životno osiguranje je uložio s namjerom da štedi, osiguratelji promiču životno osiguranje kao najpogodniji vid štednje, od uplaćenih premija stvara se pričuva, kojom upravljaju osiguratelji. U čemu bi se razlikovala štednja kod banaka i štednja kroz životno osiguranje? Iako vjeruje našim osigurateljima, misli da bi povjerenje osiguranika trebalo učvrstiti jamstvom države na uplaćenu premiju osiguranja života u njezinoj štednoj komponenti. Nažalost, ili bolje rečeno: na sreću, police životnog osiguranja nemaju jamstvo države.
Poslovanje osiguravajućih društava bitno se razlikuje od poslovanja banaka. Osiguravatelji, kako je netko rekao, nisu izloženi situaciji u kojoj bi „sutradan“ svi osiguranici životnih osiguranja mogli doći po isplatu police životnog osiguranja. Sukladno skadenci (dospijeću) ugovora, osiguratelji točno mogu planirati svoje izdatke i pokriće tih izdataka (za što izdvajaju sredstva u tzv. matematičku pričuvu). Prikupljenu matematičku pričuvu osiguratelji ulažu u imovinu koja će im donijeti dobit, koju dijele s korisnikom osiguranja. Naravno, ni takvo poslovanje nije bez rizika. Zato država budno bdije (kroz propise, reviziju i kontrolu bilanci osiguravajućih društava) nad poslovanjem osiguravajućih društava. Ona propisuje kolike moraju biti pričuve, u što i do kojeg obima se može ulagati prikupljena matematička pričuva, sredstva osiguranja života moraju se voditi na posebnom računu, u slučaju stečaja ta sredstva čine posebnu cjelinu iz koje prvenstvo namirenja imaju korisnici osiguranja, nadzorno tijelo ima pravo narediti ili odobriti prijenos svih ugovora jednog osiguratelja životnih osiguranja na drugog osiguratelja, itd. Pokazalo se u dosadašnjoj praksi da je to dovoljno za sigurnost osiguranika.
U Hrvatskoj nije bilo sanacije osiguravajućih društava. Nije bilo ni stečaja nekog osiguratelja. Kriza o kojoj govori naš čitatelj samo je poticaj osigurateljima da razmisle o riskantnom osiguranju života nazvanog fond-police, dakle, police osiguranja koje su vezane uz kretanje vrijednosti udjela raznih fondova, koje su nam došle sa Zapada i koje su neke zapadne osiguratelje dovele do teške situacije. Stručnjaci preporučuju klasično životno štedno osiguranje, kod kojega je načinom poslovanja osiguravajućih društava sigurnost zajamčena, a kojemu se u zadnje vrijeme vraćaju i oni koji su da(va)li prednost fond-policama životnog osiguranja.
