Ne prođe niti jedan dan a da analitičari ne povezuju ekonomsku aktivnost sa aktivnošću na tržištima kapitala. 1987. godine, kada je došlo do burzovnog sloma u Americi, Nobelovca Miltona Friedmana upitali su da napise članak na tu temu, no on je odbio iz razloga što ne želi pisati o ekonomskim analizama koje su krojene po mjeri tržišta kapitala. On smatra da ponašanje tržišta dionica značajno ne korelira sa ekonomskom situacijom. Jedino što se može za tržišta sa sigurnošću tvrditi jest da ona fluktuiraju. Friedman nije usamljen sa svojim idejama. Mnogi se pitaju koliko nam financijska tržišta mogu reći o ekonomiji i obratno, smatrajući da se tržišta ne ponašaju u skladu sa ekonomskim principima. Bez obzira na njihova razmišljanja, poznavanje ekonomije osnova je za svako ulaganje. Ekonomski ciklusi su veoma bitni. Vrijeme rasta znači veću prodaju i prihode za kompanije, što se automatski reflektira na cijene dionica. Obratno, u vrijeme pada odnosno usporavanja ekonomske aktivnosti, dolazi i do pada prihoda, pa i do pada cijena dionica. Ono na što Friedman ukazuje jest da se periodi rasta i pada cijena ne podudaraju savršeno sa periodima ekonomskog rasta odnosno usporavanja. Na prvi pogled izgleda da kako se ekonomija kreće, tako se kreće aktivnost pojedinih sektora i kompanija. No, dok su neki sektori osjetljiviji na promjene u gospodarstvu, neki sektori izgleda kao da su izoliraniji. Kako je potencijal ostvarivanja zarade krucijalno za definiranje vrijednosti neke kompanije i njezinih dionica, utjecaj ekonomije općenito na rezultate dotične firme od velikog je značaja. Upravo se iz navedenog razloga investitori moraju služiti određenim indikatorima kako bi dijagnozirali zdravlje ekonomije općenito i utjecaj na određeni sektor odnosno kompaniju. Ekonomska teorija bazira se na izboru. Naime, dnevni izbori potrošača, proizvođača i investitora definiraju ponudu i potražnju. Sjecište krivulja ponude i potražnje označava ravnotežnu cijenu određenog proizvoda. Ekonomisti ne mogu sa sigurnošću prognozirati ponudu i potražnju, jer ono što "vodi" ove dvije krivulje su tržišta, odnosno ljudi koji u svojim dnevnim izborima determiniraju cijene, a iz njihovih izbora ekonomisti mogu donositi određene zaključke. Cijene dionica također su dobar primjer ponude i potražnje. Kako cijena dionice raste, neki će se investitori odlučiti na prodaju a neki na kupnju, i obratno. Ravnotežna cijena se za neke dionice stalno i češće mijenja, a za neke puno sporije. Veoma bitan čimbenik u cijeloj priči jest i ponuda novca koja je kontrolirana od strane centralne banke. Promjenom količine novca u opticaju, centralna banka može utjecati na apsolutni nivo cijena. Drugim riječima, ukoliko se količina novca u opticaju poveća za sto posto, cijene svih proizvoda se teoretski također povećavaju za sto posto. Uz monetarni autoritet, vlade imaju i primjenjuju druge mjere kojima utječu na ekonomsku aktivnost, promjenama zakona i fiskalnom politikom. Iz tih razloga, investitori moraju pratiti odluke centralne banke i odluke vlade, odnosno raznih državnih agencija. U jednom od narednih brojeva Burze bit će riječi o konkretnim indikatorima koji se najčešće prate i koji imaju najveći utjecaj na financijska tržišta.