Zanimljiva je priča jednog belgijskog novinara iz uglednog svjetskog poslovnog časopisa "The Economist" koji je odlučio krenuti na putovanje kroz države članice Europske monetarne unije (EMU). Na put je krenuo iz Brussela 1997. te je odlučio u svakoj zemlji u koju stigne zamijeniti valutu iz prethodne zemlje u domicilnu valutu. Tako je stigavši u Nizozemsku, belgijske franke zamijenio s nizozemskim guldenima, da bi nastavivši put za Francusku, guldene zamijenio za francuske franke, itd… Na put je krenuo s 5.000 belgijskih franaka, nakon povratka i zadnje konverzije iz njemačkih maraka u belgijske franke ostalo mu je 2.700 belgijskih franaka. Da je taj isti novinar na put krenuo 1999. ili kasnije ovi troškovi konverzije bili bi puno, puno manji, a da krene na isti put nakon 01.01.2002. ne bi imao nikakve troškove, jer će države EMU imati zajedničku valutu - euro. Euro se pojavio 01. siječnja 1999. godine kao bezgotovinsko sredstvo plaćanja, a od 01. siječnja 2002. godine euro ulazi u optjecaj i u fizičkom obliku kao novčanice i kovanice. Predstavljat će jedinstveni novac dvanaest država članica Europske monetarne unije. Austrijski šiling, belgijski franak, finska marka, francuski franak, grčka drahma, irska funta, talijanska lira, luksemburški franak, nizozemski gulden, njemačka marka, portugalski eskudo i španjolska pezeta odlaze u prošlost. Doduše moći će se još koristiti u razdoblju "dvojne valute" od 01. siječnja do 28. veljače 2002. godine, no nakon 01. ožujka 2002. godine euro će postati jedino zakonsko sredstvo plaćanja. Što napraviti ako nakon 01. ožujka 2002. nađete negdje u ormaru ili ladici novčanicu dotadašnje nacionalne valute? Bez brige, moći ćete ih zamjeniti u eure kod komercijalnih banaka uz određenu naknadu, a kod centralne banke koja je izdala tu banknotu po fiksnom tečaju bez naknade još minimum deset godina, a po svemu sudeći i neograničeno. Što će se dogoditi s kreditima i oročenjima koja imaju valutnu klauzulu u njemačkim markama, austrijskim šilinzima ili nekoj drugoj "in" valuti? Takvi ugovori biti će od 31. prosinca 2001. automatski i besplatno konvertirani u euro prema fiksnim konverzijskim tečajevima koji vrijede od 01. siječnja 1999. na slijedeći način. Početni iznos u nacionalnoj valuti dijeli se s konverzijskim tečajem te valute prema euru i to do rezultata s tri decimale. Dobiveni rezultat zaokružuje se na dvije decimale, tako da se treća decimala manja od 4 odbacuje, a ukoliko iznosi 5 ili više, brojka druge decimale povećava se za jedan. Npr. kredit iznosi na 8.000 DEM, tečaj konverzije njemačke marke u euro je 1,95583. Kada podijelimo 8.000 s 1,95583 dobijemo 4.090,335. Treća decimala je 5 pa drugu decimalu zaokružujemo na više, te iznos zaduženja iznosi 4.090,34 eura. Hrvatski građani koji raspolažu s gotovinom u nekoj od valuta koje će biti zamjenjene eurom mogu do 31.12.2001. položiti tu gotovinu na devizne račune gdje će ih s početkom 2002. banka automatski pretvoriti u eure, bez dodatnih troškova, dakle najjeftinija i najjednostavnija varijanta. Kao druga mogućnost je prodaja te iste gotovine za kune, te nakon 01.01.2002. s dobivenim kunama kupovina eura. No tada se treba uzeti u obzir da će banka kupiti marke, lire, franke, šilinge…po kupovnom tečaju za efektivu, a prodati eure po prodajnom tečaju za efektivu, dakle malo skuplja varijanta. Treća mogućnost je zamjena gotovine koja će biti zamjenjena eurom za neku "izvaneursku" valutu, kao što je američki dolar, švicarski franak, britanska funta…ovdje treba računati na plaćanje uobičajnih troškova valutne konverzije u banci. Naravno ostaje i ona zadnja mogućnost da iskoristite te novčanice za "shoping" (lire u Italiji, šilinge u Austriji…) uz ograničenje da najviše možete iznijeti deviza iz zemlje u gotovini do 1.000 DEM bez potvrde, a još 2.000 DEM uz potvrdu. Također, preporučam, ukoliko se odlučite na kupovinu euro novčanica da to učinite kod neke poslovne banke ili ovlaštenog mjenjača.