Od 1. siječnja 2002. godine euro ulazi u optjecaj i u gotovinskom obliku, kao jedinstveni novac dvanaest europskih država, članica Europske monetarne unije (EMU): Austrije, Belgije, Finske, Francuske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Njemačke, Portugala i Španjolske, a tada službeno počinje i zamjena postojećih valuta tih država. U knjižnom obliku euro je ušao u gospodarstvo i u banke tih zemalja već 1. siječnja 1999. (osim u Grčkoj, koja je pristupila EMU 1. siječnja 2001.). Početkom sljedeće godine stiže i fizički, u obliku novčanica i kovanica, u svakodnevicu svih građana, da bi od 1. ožujka 2002. postao jedino sredstvo plaćanja u tim zemljama. O euru brine... Uvođenje eura i briga o povjerenju javnosti u jedinstvenu europsku valutu vezuju se u prvom redu uz ime Europske središnje banke (ECB) u Frankfurtu, koja je osnovana 1. lipnja 1998. godine (kao sljednica Europskog monetarnog instituta). Njezin je osnovni cilj održavanje stabilnosti cijena, vođenjem jedinstvene monetarne politike unutar europodručja. Svoje zadaće Europska središnja banka ostvaruje zajednički s nacionalnim središnjim bankama. Europska središnja banka i nacionalne središnje banke zemalja koje uvode euro kao zajedničku i jedinu valutu čine Eurosustav (Eurosystem). Sustav upravlja novčanom politikom, operacijama na deviznom tržištu i djelovanjem platnih sustava. Nacionalne središnje banke svih članica Europske unije, dakle i onih zemalja koje, bar zasad, nisu prihvatile euro kao svoju valutu, zajedno s Europskom središnjom bankom čine Europski sustav središnjih banaka (ESCB). U uvođenju eura kao jedinstvene valute 12 zemalja, nacionalne središnje banke tih država imaju ključnu operativnu ulogu. One su zadužene za uvođenje eura u svojim zemljama i zamjenu nacionalnih valuta za euro, za prikupljanje nacionalnih valuta koje se povlače iz optjecaja, te za informiranje javnosti. Nacionalne središnje banke snose i troškove proizvodnje novčanica i kovanica eura za svoju zemlju. “Stari novac” vrijedi ... Austrijski šiling, belgijski franak, finska marka, francuski franak, grčka drahma, irska funta, talijanska lira, luksemburški franak, nizozemski gulden, njemačka marka, portugalski eskudo i španjolska pezeta – nepovratno odlaze u prošlost. Njima će se moći plaćati samo u razdoblju “dvojne valute”, koje će potrajati od četiri tjedna do najviše dva mjeseca: u Nizozemskoj do 28. siječnja, u Irskoj do 9. veljače, u Francuskoj do 17. veljače, a u ostalim zemljama do 28. veljače 2002. Poslije 1. ožujka 2002.... Nakon 1. ožujka 2002. godine euro postaje u svim navedenim zemljama jedino zakonsko sredstvo plaćanja, a novčanice i kovanice dotadašnje nacionalne valute moći će se nakon toga samo još zamijeniti za euro – u poslovnim bankama kraće vrijeme, kako u kojoj zemlji, a u središnjim bankama, koje su taj novac izdale, novčanice će se zamjenjivati, po istom tečaju i bez dodatnih naknada, još najmanje deset godina, ponegdje i neograničeno, a kovanice najmanje do kraja iduće godine, no u nekim zemljama i neograničeno.