Članstvo u EU bez sumnje donosi niz novih obveza, obveza koje bi nama, da nije toga, po inercije bile zadnje na što bismo pomislili. Jedna od takvih jeste i zaštita okoliša, sredine u kojoj živimo i radimo. O potrebi posebne pažnje prema tome strahovito ugroženom dobru u Europi se svakodnevno govori. Donose se posebni propisi vezani uz zaštitu okoliša, mijenjaju se pravila odgovornosti za štetu zbog zagađenja okoliša, jer se pokazalo da prastara pravila odgovornosti iz klasičnih građanskih zakonika ne odgovaraju potrebama današnjeg vremena. Odgovornost za štetu okolišu utemeljuje se na odgovornosti bez obzira na krivnju. O odgovornosti za štetu okolišu EU donijela je i posebnu Direktivu 2004.g. (čije odredbe su države članice morale unijeti u svoje zakonodavstvo do 30.travnja 2007.g.), koja će zasigurno otežati položaj raznim poduzetnicima čije poslovanje može ugroziti okoliš. Naravno, sve te mjere bile su moguće jer je javnost postala posebno senzibilizirana za razna oštećenja okoliša, počevši od onih koja su se događala na moru, uz obale EU države, pa do onih kontinentalnih zagađenja rijeka, potoka, zemljišta, zraka i slično. Nacionalna zakonodavstva izrasla na odredbama Direktive otežat će financijski položaj poduzetnika i sigurno će utjecati na njihovu svijest o odgovornosti za štete uzrokovane okolišu. Sve to upućuje na zaključak da su u pravu oni koji tvrde da će nas pregovori s EU o poglavlju zaštite okoliša i vremenski i novčano stajati najviše. Incidenti koji se kod nas događaju zadnjih mjeseci (Sisak, zagađenje voda, zraka; Rijeka – koncentracija škodljivih tvari u svakodnevnom zraku; Vranjic i priča oko azbestnog zagađenja zemljišta…) uputili su i našu javnost na put kojim se kreće senzibilizirana javnost EU članica. Poduzetnicima se odgovornost čini novim teretom na koji nisu računali. Presude sudova, koje se očekuju, zasigurno će ići u korak s onima europskih sudova… One će dodatno uvjeriti potencijalne zagađivače o potrebi da se odgovornosti za štetu zbog zagađenja u njihovom poslovanju dade posebno mjesto. Moraju se uzeti u obzir preventiva (sprečavanje mogućih zagađenja), ali i zaštita u slučaju ostvarenja neželjenog događaja. Ta zaštita svakako uključuje i osiguranje prava na naknadu štete oštećenima, koji mogu biti fizičke i pravne osobe(država, gradovi, županije, ribnjaci, poljoprivredna društva itd.). S obzirom na težinu rizika odgovornosti, neminovno se nameće potreba osiguranja toga rizika. Taj rizik se kod naših osiguratelja, u pravilu, isključuje iz pokrića uvjetima osiguranja od opće ili profesionalne odgovornosti. To pak znači da bi trebalo ustrojiti posebne uvjete za osiguranje od odgovornosti za zagađenje okoliša i donijeti posebne cjenike za pokriće toga rizika. U zemljama EU ozbiljno se razmišlja o tome da se osiguranje od odgovornosti za rizik uzrokovanja štete zagađenjem okoliša proglasi obveznim osiguranjem, pošto sadašnji sustav pokrića klasičnim ugovorima o osiguranju od odgovornosti predstavljaju kočnicu potrebnom razvitku ove vrste osiguranja. Polazi se od toga da je za motorna vozila, kad su se u većem broju pojavila na cestama, zbog opasnosti od štete uvedeno obvezno osiguranje od odgovornosti. Zar su štete od mogućeg zagađenja manje od onih koje uzrokuju vozila u prometu? Očigledno ne! Pa ako se vlasnik motornog vozila mora osigurati od odgovornosti, zašto to ne bi morao i vlasnik potencijalno vrlo opasnog pogona? Takva razmišljanja nećemo moći zanemariti ni u Hrvatskoj. Na osigurateljima je da prvi ponude moguća rješenja.
