"Vrlo nam je žao, ali daljnju suradnju u osiguranju ne možemo nastaviti, jer nam je matična kuća javila da se mi o tome više ne brinemo, jer su oni sve uredili i pokrili rizik kod osiguratelja u X, po istim uvjetima za sve članice Grupe diljem Europe. Ostaje nam samo obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, za koju ćemo i dalje zadržati dosadašnji način osiguranja …“. Po prilici, te riječi je čuo zabezeknuti predstavnik jednog hrvatskog osiguratelja, kad je došao radi godinama uobičajenog dogovora o daljnjem osiguranju s osiguranikom Y., nekada poznatom hrvatskom firmom, sada u vlasništvu inozemne pravne osobe. Ništa mu nije pomoglo pozivanje na vrlo uspješnu dugogodišnju suradnju i suosjećanje sugovornika koji je slijegao ramenima uz konstataciju da je to „viša sila „ i da se tu ne može ništa učiniti. E pa, utjehe radi našem osiguratelju, spominjemo samo slične žalopojke bosansko-hercegovačkih, srbijanskih i makedonskih osiguratelja. I tamošnje, nekoć „domaće“ firme, nisu više nadležne za poslove osiguranja, jer to se sve sređuje u matičnoj kući u inozemstvu, po istim uvjetima za sve članice-kćerke i kod, jasno, inozemnog osiguratelja. Na pitanje osiguratelja „tko procjenjuje rizik s obzirom da su pogoni smješteni u Hrvatskoj„, uslijedio je odgovor: stručnjaci jednog poznatog inozemnog brokera, koji radi za matičnu kuću u inozemstvu. „Tko će, bio je uporan osigurateljev predstavnik, procijeniti i dokumentirati eventualnu štetu?“ „U slučaju štete, moramo izvijestiti ovoga brokera, koji će nam poslati svoje stručnjake„, odgovorio je sad već bivši osiguranik. Ova učestala pojava, kao što rekosmo, nije specifičnost samo hrvatskog osiguranja, već i osiguranja u ostalim tranzicijskim zemljama, što je gotovo normalna posljedica promjene vlasništva nad nekad velikim i bogatim domaćim trgovačkim društvima. Spominjati domaće propise, primjerice, čl. 6. Zakona o osiguranju, po kojemu poslove osiguranja, za sada, može obavljati samo „društvo za osiguranje sa sjedištem u RH, koje je dobilo dozvolu nadzornog tijela za obavljanje poslova osiguranja „i „podružnica stranog društva za osiguranje koja je dobila dozvolu nadzornog tijela za obavljanje poslova osiguranja„, odnosno, čl. 7. zakona po kojemu „Poslove osiguranja ne smije obavljati nitko drugi osim osoba iz čl. 6. ovoga Zakona „, ne koristi. Poslovi osiguranja, odgovaraju predstavnici stranog brokera, sklapaju se u inozemstvu. A zar procjena rizika, utvrđivanje okolnosti nastanka štete i procjena štete nisu sastavni dio posla osiguranja? Čl. 3. st. 1. Zakona o osiguranju lijepo kaže da su „Poslovi osiguranja ….sklapanje i ispunjavanje ugovora o neživotnom i životnom osiguranju….“.Osim toga, i broker mora imati dozvolu za rad u Hrvatskoj. Naravno, ponašanje navedenih osiguratelja, brokera i inozemnih uprava vlasnika domaćih trgovačkih društava, očigledno je motivirano brzom i dobrom zaradom na hrvatskom tržištu osiguranja (uostalom, pročitajte intervjue inozemnih managera o strategiji osvajanja i povećanja premije upravo na tranzicijskom, kako oni kažu, nesaturiranom, tržištu osiguranja, a što bi se nekadašnjim ratnim jezikom moglo sasvim točno nazvati Drang nach Ost, pa će vam sve biti jasnije).