Mnogi naši osiguratelji koji se bave obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti još uvijek koriste raspoređivanje vozila u zone rizika, po kojima je - na temelju prastarih računica - Daruvar svrstan u najjeftiniju kategoriju.
“Prije petnaestak dana, na autocesti K.-ZG, pretekla su me u velikoj brzini tri mercedesa, crna, s rotirajućim svjetlima, par BMW-a i nekoliko velikih terenaca (tek sam uvečer saznao da se Premijer vraćao s Raba)… što i ne bi bilo toliko čudno da mercedesi i BMW-i nisu imali registarsku oznaku “DA”. Tek nakon toga sam doista postao svjestan činjenice da je jako puno vozila na cestama s “DA” registracijom. Nalazi ih se posvuda, u svim našim gradovima i mjestima. Fenomen su zapazili i novine. Tako riječki “Žmigavac” od 11. 3. posvećuje cijele dvije stranice toj pojavi pod naslovom “Deru asfalt u Rijeci, a grade prometnice u Daruvaru”. Čitajući napis došao sam do zaključka da je jedan od glavnih razloga registracije “DA” premija obveznog, a vjerojatno i kasko, osiguranja, koje je navodno u Daruvaru čak dvostruko jeftinija nego u nekim drugim gradovima, jer je, opet navodno, Daruvar u najjeftinijoj zoni osigurateljnog rizika… zašto je to tako i zašto osiguratelji to dozvoljavaju…”, piše naš čitatelj R.I.
Doista, činjenica da Daruvar ima 11.700 stanovnika, a 17.500 registriranih vozila, potvrđuje navode našeg čitatelja R.I. Mnogi naši osiguratelji koji se bave obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti još uvijek koriste raspoređivanje vozila u zone rizika, po kojima je - na temelju prastarih računica - Daruvar svrstan u najjeftiniju kategoriju. Dok su tarife osiguranja bile jedinstvene, dok nije bilo slobode donošenja vlastitih tarifa i cjenika, bilo je razumljivo da se tako postupalo. Međutim, stupanjem na snagu slobodne tržišne utakmice i mogućnosti kalkuliranja rizika na temelju vlastitih procjena, (tolike) zone rizika nisu više obvezne i osiguratelj ih se ne mora pridržavati, odnosno - može imati vlastite zone s vlastitim procjenama opasnosti, što očigledno osiguratelji nisu napravili, jer takvo nešto iziskuje određeni napor, pa je jednostavnije nastaviti tradiciju podjele na zone iz nekadašnjih vremena. Hrvatska s nekih dva milijuna vozila nije pogodna za mrvljenje u zone rizika, posebno ne u onoliko koliko ih je još uvijek u tarifama osiguratelja. Sam naslov citiranog članka u “Žmigavcu” dokazuje da su argumenti za zoniranje neutemeljeni: vozila su mobilna, koriste se razne ceste diljem Hrvatske, rizik nije statično vezan uz mjesto registracije, pa samo registriranje u Daruvaru ne jamči da je takvo vozilo na cestama u Hrvatskoj (i vani) manje rizično od onih registriranih u drugim mjestima. Stoga bi doista zoniranje kao element tarifiranja valjalo u cijelosti izbaciti iz kalkulacije. Pravičnosti, a i drugih razloga, radi.
