Krajem prošle godine osiguratelji koji se bave poslom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sklopili su sporazum o strožem kažnjavanju onih koji ne poštuju temeljni premijski sustav, što, laički rečeno, znači da je nelegalnim bonusima i sličnim marifetlucima definitivno odzvonilo. Nakon kratkotrajnog nesnalaženja i sumnjičavosti sporazum su pozdravili svi, pa i vozačka javnost, označivši ga medjaš-em u korektnom ponašanju osiguratelja i njihovih kanala prodaje. Državno nadzorno tijelo bilo je malo suzdržanije izjavivši da su osiguratelji sporazumom samo zauzeli startne pozicije za očekivanu liberalizaciju cjenika koja bi po Zakonu o obveznim osiguranjima trebala stupiti na snagu 1. siječnja iduće godine. Ovakvo rezervirano stajalište glavnog nadzornika vjerojatno je i razlogom na internetu objavljene liste osiguratelja-prekršitelja bonus-malus sustava koji su "uhvaćeni" u prekršaju tijekom kontrole u listopadu-studenom prošle godine. Što pak pokazuje praksa ovih dvadesetak dana primjene Sporazuma o strožem kažnjavanju prekršitelja osnovnog premijskog sustava? To da se osiguratelji uglavnom drže onoga što je dogovoreno: bonusi se ne odobravaju ako osiguranik formalno ne ispunjava uvjete iz uvjeta osiguranja i temeljnog premijskog sustava. Ide se tako daleko da se puše i na hladno, jer se birokratski odbija razmisliti o vlastitoj tarifi i njenom smislu, o čemu smo također pisali u ovoj kolumni. No, da su neki sporazum dočekali s figom u džepu, dokaz je pronalazak sofisticirane metode kako dobiti bonus kad na njega ne postoji pravo. Tako nam se žali jedan osigurateljni agent da je odbio zahtjev za osiguranjem teretnog vozila (čija bi normalna premija bila 18.000 kuna) osiguraniku kojega inače godinama osigurava po svim vrstama osiguranja, jer je tražio bonus od 50%, koji mu-naravno-nije mogao dati jer se radi o novom kamionu, a bonus sa staroga koji je još uvijek u uporabi, nije moguće prenijeti na novi. Osiguranik je ljutito najavio prekid svih osiguranja i odlazak kod agenta drugog osiguravajućeg društva, koji mu je dao vrlo simpatičnu preporuku: stari kamion fiktivno prodati prijatelju i temeljem takvog ugovora (trošak: samo bilježnička pristojba od tristotinjak kuna) ostvariti bonus na novom kamionu (dobitak za osiguranika: 9.000 kuna minus trošak bilježnika od 300 kuna!). Naravno, postoje i drugi jednako sofisticirani načini zaobilaženja cjenika, u kojima ne sudjeluju samo kanali prodaje. Što pokazuje spomenuti primjer(i) iz prakse? To da nije dovoljno formalno pravno prihvatiti propis i sporazum, odnosno, vršiti formalnu kontrolu slovom tih akata. Zainteresirani (a kao što vidimo, vrijednosti su dosta značajne, pa se broj zainteresiranih broji na tisuće) će se već snaći i pronaći način kako zaobići suštinu Zakona i Sporazuma. Tim zaobilaženjem štetu trpe i osiguratelji i država i pošteni osiguranici, pa bi se morali i organizirati na način da su u stanju spriječiti i finije malverzacije od onih grubih odobravanja neopravdanih bonusa. Spadalo bi to u okvir zacrtanog cilja borbe protiv prevara u osiguranju. Bez toga-sve će ostati na deklaratornosti od koje nema koristi.