„U potrazi za jeftinijim obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti tražio sam kod nekoliko osiguratelja, koji su svoje kioske nanizali oko STPV-a X, da mi odobre franšizu od tisuću, dvije ili tri tisuća kuna. Naime, vozač sam profesionalac već trideset godina i nikada nisam imao prometnu nesreću za koju bih ja bio kriv. Radi se o osiguranju moga privatnog vozila koje koristim za svoje potrebe u vrijeme kad nemam službeno vozilo. Franšiza bi mi omogućila jeftiniju premiju. Međutim, odgovor zastupnika u četiri društva bio je gotovo identičan: ne možemo osigurati autoodgovornost uz franšizu, jer je to zakon zabranio. Nije mi jasno zašto se to ne može…“, J.E.
Zakon o obveznim osiguranjima u prometu obvezao je vozače da sklope ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete koje bi mogli u prometu uzrokovati svojim vozilom trećim osobama. Sam Zakon se ne miješa u tarife obveznog osiguranja, prepuštajući donošenje cjenika svakom osiguratelju, koji je kod toga dužan poštivati zakonske odredbe i pravila struke. Ugovaranje sadržaja osigurateljnog pokrića prema trećim oštećenim osobama, koje bi mogle biti oštećene, osiguratelj i vlasnik vozila ne mogu mijenjati, što znači da osiguranje štete koju pretrpi treća osoba osiguratelj mora toj oštećenoj osobi naknaditi u cijelosti. No, to nipošto ne znači da osiguratelj i osiguranik ne mogu ugovoriti franšizu, dakle, utvrditi određeni iznos rizika(štete) koji snosi sam osiguranik-štetnik ako uzrokuje štetu.
Franšizu će osiguratelj moći naplatiti od osiguranika, a neće je moći odbiti oštećenome od naknade pozivom na ugovoreni iznos pokrića. Dakle, franšiza u obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jeste moguća i dozvoljena. Dapače, ona može biti vrlo dobro poticajno sredstvo na preventivno smanjenje šteta, na povećanje pozornosti osiguranika i, jasno, na smanjenje premije.
U EU mnogi osiguratelji upravo ugovorenu franšizu koriste kao sredstvo tržišne utakmice, jer im franšiza omogućuje smanjenje premije i time donosi prednost pred konkurencijom. Nažalost, kod nas osiguratelji izbjegavaju ugovaranje franšize, iako je takva mogućnost u uvjetima nekih osiguratelja ispravno predviđena i regulirana. Razlog takvog ponašanja vjerojatno jeste upravo u činjenici da osiguratelj franšizu, nakon plaćanja potpune odštete oštećenoj osobi, mora potraživati od svog osiguranika, što je u poznatim nam socijalno-gospodarskim prilikama priličan rizik. No, za nadati se je da se s uvođenjem franšiza kao mogućnošću smanjenja premije neće još dugo čekati ni na našem tržištu.
