Osiguranje života u razvijenim zemljama u strukturi ukupnih osigurateljnih poslova zauzima preko 50%, a naplaćena premija mjeri se milijardama dolara. Naravno, životno osiguranje izvrstan je način osiguranja starosti (renta osiguranja) ili pribavljanja željenog kapitalnog iznosa za neke druge namjene (osiguranje života za slučaj doživljenja), odnosno zbrinjavanja voljenih osoba (osiguranje života za slučaj smrti). Nije stoga čudo što je broj polica životnog osiguranja po osobi u razvijenim zemljama od 2 do 25 polica. Police životnog osiguranja izvrstan su jamac za preuzete kredite (riziko osiguranje života uzimatelja kredita), pa se dobar dio osobne potrošnje, koji proizvođači ili trgovci kreditiraju, ne može ni zamisliti bez životnog osiguranja. U tako razgranatim poslovima, jasno, moguća je zloporaba instituta životnog osiguranja. Osiguranici, koji spadaju u rizične kategorije, osiguravaju se upravo zato što su zdravstveno rizični. To dovodi do negativne selekcije rizika: osiguravaju se pretežno oni koji s izvjesnom sigurnošću mogu očekivati da će ugovoreni rizik biti i ostvaren. Kako se često radi o veliki osiguranim svotama, osiguratelji u razvijenim zemljama koriste najnovija dostignuća genetike i traže podvrgavanje budućih osiguranika genetskom testu, kako bi s izvjesnom sigurnošću utvrdili da potencijalni osiguranik nije rizična osoba. Naravno, kao i mnogo toga u genetici, tako je i njeno korištenje u cilju utvrđivanja rizičnosti životnog osiguranika moralno vrlo dvojbena; ona dovodi do neravnopravnosti građana; dovodi do umanjenja rizičnosti na strani osiguratelja, a to znači da ruši ugovornu ravnopravnost stranaka iz ugovora o osiguranju; konačno - poskupljuje osiguranje jer su troškovi genetskog testiranja prilično visoki i netko ih sigurno mora platiti, a taj "netko" svakako je osiguranik. Problem u Hrvatskoj nije tako aktualan prvenstveno zbog toga što osiguratelji žele proširiti bazu životnih osiguranja, pa im je i insistiranje na selekciji dosta slabo. Kod manjih osiguranih svota zadovoljavaju se izjavama osiguranika i ne traže liječnički pregled. Kod većih svota podvrgavaju osiguranike liječničkim pregledima. No, kako i kod nas životno osiguranje postaje sve značajnije (već je doseglo 22% udjela u ukupnim osigurateljnim poslovima), te kako su sve češći zahtjevi nekih osiguranika za ugovaranjem izuzetno velikih osiguranih svota (naravno, za naše prilike), ne čudi što se nedavno mogla čuti ideja o potrebi uvođenja genetskih testova za takve osobe. No, tvorac te ideje zaboravlja gore navedene negativnosti vezane uz genetsko testiranje, što je i mnogo razvijenije europske zemlje učinilo opreznima i uputilo ih na zakonsko reguliranje genetskog testiranja u osobnim osiguranjima. Europska unija upravo diskutira o potrebi donošenja posebne smjernice glede toga pitanja, a većina solidnih osiguratelja dragovoljno se odrekla mogućnosti genetskog testiranja kod svojih osiguranika. Ako je tamo tako, to je tim prije u Hrvatskoj genetsko testiranje nepotrebno i nepoželjno. Naime, osiguratelj koji želi isključiti negativnu selekciju rizika u osobnim osiguranjima može to, još uvijek dobro, činiti klasičnim metodama liječničkog pregleda potencijalnog osiguranika, protiv čega nitko nema ništa.