Stručno osposobljavanje za rad je zanemaren institut, a puno znači nezaposlenima koji uz neznatnu pomoć i bez naknade mogu proći različite oblike osposobljavanja za rad za novo zanimanje
Gospodarska kriza, prema svim pokazateljima, prešla je iz recesije u depresiju: potresla je svjetske ekonomije, a posebice zaposlene i nezaposlene. Gube se radna mjesta, povećava se siromaštvo, smanjuju se radnička prava, a ozbiljno je narušeno tržište rada. Nema izlaza iz ovog stanja, barem u dogledno vrijeme, ako ne dođe do novog zapošljavanja. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj stalne raste i trenutno iznosi 21%.
Jedan od oblika smanjenja nezaposlenosti je samozapošljavanje, kao npr. pretvaranjem hobija u zanimanje i sl., a iza toga slijedi otvaranje radnih mjesta u tim poslovima. Drugi oblik su javni radovi (na lokalnoj razini čišćenje korova, šuma, vodotoka, sječe drva za ogrjev i sl.) koji bi angažirali radno sposobne, a nezaposlene, pa i socijalno ugrožene.
Stručno osposobljavanje za rad je zanemaren institut, a puno znači nezaposlenima koji uz neznatnu pomoć i bez naknade mogu proći različite oblike osposobljavanja za rad za novo zanimanje. Nakon toga dobivaju nove kvalifikacije i minimalno radno iskustvo, što im omogućava lakši ulazak u svijet rada.
Da ne bi izgubili radno mjesto odnosno radni odnos, radnike u „planu zbrinjavanja viška radnika“ može se uputiti na doškolovanje i prekvalifikaciju od strane poslodavca, kako bi ostali konkurentni na tržištu rada.
Poslodavci nedovoljno koriste institut preraspodjele radnog vremena, a mogli bi uštedjeti velika sredstva (putni troškovi, trošak hrane, dnevnice, zdravstveni pregledi, pa i plaće) jer se raspoređuje na cijelu godinu, a zaradi u preraspodjeli, pa čak do pola godine u djelatnostima koje to dozvoljavaju.
Također, u Hrvatskoj se zaista mora promijeniti odnos prema cjeloživotnom obrazovanju.
Ima autora koji u mjere smanjenja nezaposlenosti ubrajaju i poticanje korištenja neplaćenog dopusta. To je privatna inicijativa radnika prema poslodavcu, a za to vrijeme prava i obveze iz radnog odnosa miruju.
Pod ovakve mjere mogu se podvesti i uvjetovanje školovanja za deficitarna zanimanja, poticanje osoba na volontiranje, a sve u cilju prilagodbe tržišta rada novoj radnoj snazi. Ne treba izmišljati toplu vodu, jer sva navedena i druga rješenja već se negdje koriste, a recesija i depresija ne biraju, već „haraju“ redom. Stare mjere i modeli nisu im dorasli.
