Nedavno održani (prvi) Dani hrvatskog osiguranja imali su ambiciozan zadatak osigurateljnoj javnosti podastrijeti teme i probleme koji trenutno muče hrvatsko osiguranje, a sve to u namjeri da se oslika sadašnje stanje i usporedi s onim europskim kojemu se teži. Tome su trebali pridonijeti i afirmirani europski stručnjaci iz raznih osigurateljnih tijela, koji su u svojim izlaganjima ukazali na europske standarde kojima se uskoro mora suobličiti i hrvatsko osigurateljno zakonodavstvo. I što smo vidjeli? Prvo, da su dvije grupe osigurateljnih poslova u žiži interesa: obvezno osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti štete uzrokovane trećim osobama i osiguranje života s posebnim pogledom na porezne olakšice. U okviru prve teme, dakle, obveznog osiguranja vlasnika motornih vozila, nezaobilazno pitanje bijaše: kako parirati pomahnitalim naknadama za štete zbog smrti ili ozljede, a koje su posljedica novoformiranih kriterija hrvatskog pravosuđa? Odgovor nije pronađen. Priželjkivano povećanje cijena obveznog osiguranja (što su novinari gromoglasno ali netočno najavili kao očekivano 40-postotno povećanje sadašnjih cijena) nasukalo se na čvrsti stav Direkcije za nadzor da nikakvog povećanja cijena neće biti dok se ne vide rezultati poslovanja osiguratelja na kraju poslovne godine 2003. Posredno, isto tijelo upućuje na korištenje rezervi u sadašnjoj tarifi, odnosno, u promjeni ponašanja osiguratelja koji jauču kako im je teško s ovim cijenama, a sami neutemeljeno prepolovljuju odobrene tarife. Rezerve su, izgleda, i u bržem rješavanju odštetnih zahtjeva i smanjivanju broja sporova. Tomu, doduše, najviše mogu pridonijeti državna tijela kroz izmjenu postojećih propisa u smislu poticanja izravnih kontakata oštećenih i osiguratelja (zabrana utuživanja bez prethodno pokušane nagodbe, kazne osigurateljima za zakašnjelo rješavanje odštetnog zahtjeva, uvođenje obvezne medijacije kod spornih zahtjeva itd.). No, i sami osiguratelji bi mogli kroz autonomnu regulativu znatno doprinijeti rješenju problema (sporazum o direktnoj obradi šteta, sporazum o uređenju regresnih zahtjeva, sporazum o rješavanju masovnih šteta itd.). Pitanje je samo tko bi trebao biti inicijator rješavanja uočenih problema. Udruženje osiguratelja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori ili Hrvatski ured za osiguranje? Odnosno, postoji li točka na kojoj se te dvije udruge mogu interesno susresti i zajedničkim snagama rješavati navedena pitanja ili će i dalje vrijediti danas općenito u praksi prihvaćeno načelo "brigo moja prijeđi na drugoga" s posljedicom zadržavanja nemogućeg status quo-a? Na margini postavljenih pitanja iskristalizirala se neophodnost zaštite korisnika osigurateljnih usluga, dakle osiguranika i oštećenika. Apsolutno je ali istinito da kod nas ta zaštita nije institucionalizirana, što odskače od eurosituacije. Komu se danas može obratiti osiguranik ili oštećenik nezadovoljan ponašanjem osiguratelja? Samo sudu! Zar je onda čudo da osiguratelji u ovom trenutku opterećuju naše sudstvo s preko 150.000 parnica, dajući tako vrlo značajan obol fantastičnoj brojci od milijunišestotisuća sudskih parnica koje čekaju rješenje i čija će pravda na kraju za mnoge imati izmijenjeno lice. Je li rješenje u uvođenju pučkog pravobranitelja za osiguranje, ili u osnivanju etičkog povjerenstva za rješavanje pritužbi na rad osiguratelja, ili u posebnom vijeću za zaštitu potrošača osigurateljnih usluga, ili - što je najverojatnije - u kombinaciji svega toga? U svakom slučaju s odgovorom ne bi trebalo čekati jako dugo, jer bez (zadovoljavajućeg) odgovora - nema ulaska u osigurateljnu Europu.