U zadnjih nekoliko mjeseci učestale su žalbe naših čitatelja na postupke nekih osiguravatelja, koji im šalju "ljubazne" pozive da se, kad ima istekne osiguranje automobilske odgovornosti kod osiguravatelja X.Y., osiguraju kod njih. Ti isti osiguratelji čestitaju im rođendane i slično. Otkud tim osigurateljima podaci o njima, pitaju se čitatelji, kad s tim osigurateljima nemaju nikakovih poslovnih odnosa, pa - po logici stvari - ti osiguratelji ne bi mogli imati njihove podatke, ni o rođendanu, ni o datumu isteka osiguranja od odgovornosti njihovog vozila? Provjerom na većem broju slučajeva i uvidom u priložena pisma koja neki osiguratelji šalju navedenim čitateljima uvjerili smo se da su pritužbe osnovane. Naime, dva osiguratelja koriste podatke o isteku osiguranja drugih osiguratelja i njihovim osiguranicima šalju pozive da promjene osiguratelja. Postupak je, bez sumnje, ilegalan, protivan dobrim poslovnim običajima i pravilima korektnog takmičenja na tržištu. No, od konstatacije upravo izrečene mala je korist. Pitanje je puno važnije: otkud tim osigurateljima podaci, te kako to da drugi osiguratelji nemaju podatke o njihovim osiguranicima? Naravno, u zemlji u kojoj je apsolutno nemoguće zadržati u tajnosti i državne tajne, krađa - a o krađi se radi - podataka o osiguranju motornog vozila nikoga posebno ne zabrinjava. Krađu podataka mogao je omogućiti niz subjekata, koji su uključeni u proces registracije motornih vozila, postaje policije, razna tijela Hrvatskih cesta (preko podataka o upućenoj cestarini)… Tko doista dostavlja podatke navedenim osigurateljima i ne bi bilo teško utvrditi, ako je dobre volje. Činjenica je da se na opisani način legalizira industrijska špijunaža i da su građani - vozači suočeni s činjenicom da su nekome dostupni podaci, koji bi trebali ostati tajna. Nije li to dobar put da se netko sjeti i sutra koristi i njihove podatke o recimo bankovnim karticama i računima (jer se osiguranje autoodgovornosti često plaća tim karticama). Dakle, na dobrom smo putu da se uruši povjerenje vozača i sadašnji sustav zaštite njihovih podataka. Interesantno je da na opisano stanje nema reakcije onih koji bi morali reagirati. Prvenstveno Hrvatski auto klub, kojemu je osnovna zadaća zaštita interesa vozača. A interes vozača je da njihovi podaci ostanu zaštićeni. Nema reakcije ni Direkcije za nadzor nad radom osiguravajućih društava. Opravdanje je: nema konkretnih prijava vozača! No, čemu insistiranje na prijavama, kad je pojava opće poznata i uhvatila je toliko maha da se i drugi osiguratelji počinju domišljati kako doći do podataka o osiguranicima konkurentskih društava? Umjesto čekanja valjalo bi nešto i učiniti. Provjeriti, utvrditi o komu se radi, angažirati nadležna tijela, a počinitelje - ako ništa drugo - izložiti osudi javnosti. Tada će vozači moći koristiti svoj mir i izbjeći iznemiravanja konkurentskih društava, zadržavajući za sebe pravo ocjene o kvaliteti osiguratelja s kojim žele imati osigurateljni odnos.