Dvojica vozača motornih vozila sudare se i jedno od vozila biva odbačeno na uredno parkirano treće vozilo. Vlasnik parkiranoga vozila prijavljuje štetu na svom vozilu jednom od osiguratelja vozila koja su se sudarila, smatrajući da se njega ne tiče tko je kriv za međusobni sudar i da mu štetu mora platiti bilo koji (ili obojica – po načelu solidarne odgovornosti) osiguratelj vozila u sudaru, a nakon toga da se oni razračunavaju u regresnom postupku. Međutim, osiguratelj koji je dobio odštetni zahtjev odbija isplatiti cjelokupnu štetu, a umjesto toga nudi isplatu polovice štete, tvrdeći da je njegov osiguranik kriv samo za polovicu štete, a za drugu polovicu štete upućuje oštećenoga da se obrati osiguratelju drugoga vozača koji je sudionik sudara. Naizgled, vrlo jednostavan spor. Po Zakonu o obveznim odnosima koji je bio na snazi od 1978. do 2006. g. doista je tako i bilo: vlasnik parkiranog vozila bio je „treća“ osoba u odnosu na vozače koji su se sudarili i oni (odnosno njihovi osiguratelji) su mu solidarno odgovarali za štetu, što znači da se pitanje međusobne krivnje za nezgodu i nastalu štetu rješavalo nakon isplate štete, u regresnom postupku. Novi Zakon o obveznim odnosima stvar je malo zakomplicirao. Istina, i novi Zakon u čl. 1069. koji nosi naslov „Odgovornost za štetu trećima“, u st. 3. predviđa da „za štetu prouzročenu pogonom dvaju ili više vozila odgovaraju njihovi vlasnici trećim osobama solidarno„ .Međutim, u čl. 1072., koji nosi naslov „Međusobni odštetni zahtjevi vlasnika motornih vozila„, u st. 1. kaže se: “Kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj „, a u st.2.:“ Ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje„. Tako je bilo i prije stupanja na snagu  novoga ZOO. Komplikacija se sastoji u odredbi čl. 1068.st.3., koji kaže „ Motorno vozilo je u pogonu kad se koristi u svrhu kojoj je namijenjeno bez obzira radi li pri tome motor koji služi za njegovo kretanje“, odnosno u čl. 1069.st. 4. koji definira pojam treće osobe: „Trećom osobom smatra se oštećenik koji nije ujedno vlasnik, ni neovlašteni korisnik motornog vozila, niti osoba zadužena u vezi s pogonom motornog vozila„. Ako ove odredbe primijenimo na naš konkretni slučaj onda moramo konstatirati da je parkirano vozilo bilo u pogonu (parkiranje je korištenje vozila u svrhu kojoj je namijenjeno), što znači da njegov vlasnik nije treća osoba, a ako nije treća osoba onda nema solidarne odgovornosti vozača koji su bili u sudaru. Ispada da je odgovor osiguratelja kojemu se oštećeni vlasnik parkiranog vozila obratio– ispravan. No, da li je baš tako? Je li zakonodavac kod izmjene odredbi Zakona o obveznim odnosima vezanih za međusobnu  odgovornost za štetu vlasnika vozila „ u pogonu“ htio isključiti solidarnu odgovornost vozača koji se sudare (i njihovih osiguratelja) prema vlasniku vozila koje nije sudjelovalo u sudaru oduzevši mu svojstvo treće osobe?  Odgovor će dati sudska praksa.