U talijanskom zakonu postoji stavak koji pretpostavlja da je svaki od vozača jednako doprinio šteti koju pretrpi pojedino vozilo, do suprotnog dokaza


Naš čitatelj S.A. imao je prometnu nesreću na ulazu u Trst iz pravca Rijeke. Kaže, dolaskom na jedno križanje s cestom koja siječe glavnu cestu kojom se on kretao, vozač talijanskog motorkotača nije poštivao znak „cesta s pravom prvenstva“, te mu je presjekao pravac kretanja i udario ga u prednji desni dio vozila. Srećom ozlijeđenih nije bilo, jer su se vozila „samo okrznula“.

Ipak, na poziv, došla je policija, uzela podatke od vozača, sačinila izvješće, a njega uputila da se javi kod osiguratelja L.A. kod kojega vozač motorkotača ima sklopljen ugovor o osiguranju od odgovornosti. To je i učinio. Vozilo je ostavio u Trstu u servisu, koji je vrlo brzo izvršio popravak oštećenog vozila (ukupna cijena popravka 3.456 eura).

Na njegovo iznenađenje osiguratelj S.A.-u šalje pismo u kojemu mu nudi naknadu štete u visini polovice iznosa popravka vozila. U obrazloženju stoji da mu takvu naknadu nudi „temeljem čl. 2054. st.2. Codice civile“.
Kako se ne smatra nipošto krivim za  prometnu nezgodu i štetu, zanima ga otkud takav postupak talijanskog osiguratelja. Vrijede li u Italiji drugi propisi od onih u Hrvatskoj ili se radi o diskriminaciji po nacionalnoj osnovi?
Iako slučaj našega čitatelja S.A. nije jedini, ne radi se o nikakvoj diskriminaciji. U talijanskoj sudskoj i osigurateljnoj praksi vrlo često se primjenjuje čl. 2054. st. 2.

Naime, st. 1. istoga članka glasi: „Vozač motornog vozila obvezan je nadoknaditi štetu uzrokovanu osobama ili stvarima u cestovnom prometu, ako ne dokaže da je učinio sve što je bilo moguće da izbjegne štetu„.
Stavak 2. toga članka, na koji se poziva osiguratelj, odnosi se specijalno na slučaj odgovornosti za štetu kad se dogodi sudar dvaju ili više motornih vozila, a glasi: „U slučaju sudara između vozila pretpostavlja se, do suprotnog dokaza, da je svaki od vozača jednako doprinio šteti koju pretrpi pojedino vozilo„.

Radi se dakle o zakonskoj pretpostavci o jednakoj (50:50 %) (su)odgovornosti za nastalu štetu, kojom se navedeni osiguratelj u konkretnom slučaju koristi. Ovu pretpostavku vozač može oboriti, ako dokaže potpunu krivnju drugog vozača, što uključuje i dokaz da je sam poduzeo sve što je bilo moguće da do štete ne dođe (prilagodio brzinu opasnosti križanja, povećao pozornost jer se približava opasnom mjestu, računao na mogući dolazak na cestu drugog vozila i sl.).
Iz prakse sudova može se zaključiti da je to vrlo teško dokazati. Troškovi dokazivanja (vještačenje), uz svu neizvjesnost ishoda, zasigurno bi bili veći od eventualne koristi.